Rijeka vlada rock-scenom Hrvatske

Na samom početku godine riječka rock-scena, uvijek aktivna, drži primat s novim izdanjima. Vlado Simčić-Vava jedan je od najvažnijih gitarističkih stupova domaćeg rocka uopće, a Neno Belan - premda nije »originalni« Riječanin - čvrsti stup domaće pop i rock-glazbe. Obojica su, svaki sa svoje strane, zadnjih godina uprli iz sve snage i napravili nekoliko albuma i projekata koji su i u njihovim poduljim karijerama na samom vrhu opusa.

FOTO: ARHIVA

Najveća Belanova prednost je melodijski kod i zaigranost rock'n'rolla pedesetih

Vavina revitalizacija stigla je zanimljivim solo-albumima na kojima se bavi omiljenim instrumentom, istražuje zvuk, ali i pušta mašti (i prstima) na volju da opušteno uživaju u zvučnim teksturama. Dobar opis situacije na gitarističkom terenu daje onaj stari vic koji pita koja je razlika između Boga i gitarista. Odgovor kako Bog ne misli da je gitarist otprilike opisuje prenaglašene ambicije i dječje fascinacije instrumentalista koji »love« tehniku i brzinu, a propuštaju esenciju.

Vava, dakako, puno toga zna i ima u malom prstu, ali upravo je pomirenje ozbiljnih tehničkih mogućnosti, ali i ozbiljne inspiracije, ukusa i smisla za »režiranje zvuka«, ono što ga je još početkom devedesetih, kao gitarista Laufera, postavilo na poziciju superiornog instrumentalista i autora, jednog od najboljih domaćih rock-gitarista uopće.

Način na koji Vava jednako zanimljivo funkcionira u bendovskom okružju Laufera, s Urbanom, Monama ili Blagdan Bendom, kao producent Urbanova koncertnog albuma ili kao autor vlastite instrumentalne glazbe, sretan je primjer ranije navedenog spoja velikoga kapaciteta, ambicija i artikulacije. Doduše, ako treba »glas«, Vava će posegnuti za glumcem Alenom Liverićem s kojim je potkraj prošle godine održao fini gitaristički recital u zagrebačkom klubu Hard Place. Ako treba tekst, Vava će sam napisati i knjigu (čiji rukopis upravo ove godine treba biti objavljen) ili novelu »Lanterna iskopanog oka«, koju je popratio albumom »Soundrack«.

No, kao što pokazuje album »Cinemascope Blues« (Dallas), kada je riječ o zvuku - ali vrlo slikovitom, što govori i naziv - »sam svoj majstor« s 10 prstiju i imaginacijom (te omiljenim pojačalom Vox AC30, koje je modificirano i za efektnu naslovnicu ploče), u stanju vas je provesti maštovito smišljenim i realiziranim teksturama zvuka kakve inače prakticiraju Ry Cooder, Adrian Belew, Robert Fripp i slično pozicionirani gitaristi.

FOTO: ARHIVA

Vlado Simčić-Vava: »Cinemascope Blues«

To zapravo i jest Vavino društvo, instrumentalisti koji se nisu libili raditi po svojemu i biti nešto čega itekako nedostaje - inventivni. Još jednu mjeru invencije i poštivanja vrijednosti zvuka u ovim »kompresiranim« mp3-vremenima, daje i podatak da je »Cinemascope Blues« objavljen na elitnom formatu vinila, zbog čega i jest »LP-ploča« s mogućnošću digitalnog downloada svih tema ako vam je digitalija draža opcija.

Iako, imati vinil stvar je prestiža i ovakvu priliku za slušanjem punog, širokog zvuka neusporedivo veće dinamike i »dubine« od CD-zapisa nije uputno propustiti. Slično kao i nedavni Vavin vinilni singl »Summertime/Also Sprach Zarathustra« (ili prethodni albumi »Del Mono«, uvodni rad s gostujućim vokalima nakon kojih se instrumentalna priča zahuktala u nizu odličnih albuma »Soundtrack« i »Poljubac je izdaja«), »Cinemascope Blues« prava je riznica znalačkih gitarističkih poteza, ambijentalnog zvuka s utjecajima bluesa, u novim temama, obradi Amazing Grace i dijelu Vavine glazbe iz filma »Lavanderman«.

Vratimo li se na teren VIS-ova (one neodoljivo nostalgične definicije vokalno-instrumentalnih sastava iz šezdesetih), Neno Belan i Fiumensi zadnjim CD-om »Oceani ljubavi (mojih 10 šibenskih šansona)« (Dallas) jednako neodoljivo povezuju nekoliko etapa domaće i strane pop-glazbe. Za čovjeka koji je od početka rada sa splitskim Đavolima pokazivao šarm i smisao za reinterpretiranje raznih povijesnih formata pop-glazbe, ulazak na teren šansone bio je jednako uspješan kao i ranije bavljenje raznim modifikacijama zvuka rock'n'rolla, pop-glazbe i srodnih žanrova.

Belan je na festivalima šibenske šansone redovito odnosio nagrade (čak 17) i pojavljivao se sa superiornim pjesmama čije zajedničko objavljivanje na albumu »Oceani ljubavi« ne samo da ima smisla, nego je prava best of-kolekcija s nekim od njegovih ključnih pjesama poput Kiše, naslovne, Rijeke snova ili dueta s Massimom Zar više nema nas. Ujedno nastavlja tradiciju objavljivanja CD-a nakon što je ispucao dojmljivu seriju singlova i hitova prije toga.

FOTO: ARHIVA

Neno Belan i Fiumens: »Oceani ljubavi«

Na trusnom i nepouzdanom domaćem estradnom terenu Belan je ostao primjer autora koji je od početka karijere s Đavolima 1984. do danas ostao vjeran svom pop-senzibilitetu. Bilo da je radio u Splitu ili kasnije u Rijeci, Belan je svojom pjesmaricom nudio vrlo visoke standarde u domaćoj rock-glazbi. Krećući se podjednako znalački na terenu retro-zvuka pedesetih ili pop-kombinatorici ljetnih razglednica vinjeta. Njegovi albumi, ali i svirka pratećeg bedna, zadržavali su fini balans koji pripada punokrvnim pop-autorima.

Najveća Belanova prednost je to što melodijski kod i zaigranost rock'n'rolla pedesetih, ustanovljen još u Đavolima, jednako uvjerljivo reproducira u novim tehnološkim uvjetima i s dodacima koji pokazuju kako autor shvaća da živimo u trećem tisućljeću. Pobjeđujući na šibenskim festivalima, Belan je pisao »najveće hitove« na gotovo dnevnoj bazi, a trijumf na dodjeli Porina ili rasprodani koncerti pokazali su da njegov trud cijene i struka i masovna publika. Upravo stoga 'šmajhlanje' sa šansonjerskim pristupom došlo je sasvim logično jer je iste mehanizme kvalitetne autorske pjesme Belan koristio stalno. Iako svira tridesetak godina i doslovce nikad nije podbacio, Belan je kao fini autor u često ne tako finom okružju domaćega glazbenog i estradnog bofla i populizma zadnjih godina pošteno naplatio visoke rezultate.

S nekoliko večeri za redom rasprodanim Tvornicama ili velikim koncertima u Domu sportova, hrpom Porina koje je dobivao od struke, pomirio je ukus publike i kritike, što potvrđuje i aktualni album (a i skorašnji veliki koncert u Domu sportova 11. veljače).

»Oceani ljubavi« popunjen je divnim pjesmama koje podjednako osvajaju autorstvom, žanrovskim referencijama i studijskom realizacijom.

Nostalgična mediteranska opcija prilagođena kurentnom novom tradicionalizmu ili pak suradnje s klapama More i Kampanel, odveli su Belana i na trendovski etno-teren. No, sve to nije došlo niotkuda; upravo kontinuitet daje Belanu pečat »dobrog duha domaće pop-glazbe«, a ujedinjeni pop-rafinman i majstorska svirka pratećih Fiumensa - uz dodatne aranžmanske detalje koje dopuštaju izlet na šansonjerski teren - zaokružili su takvu metodologiju u neodoljivu završnu kombinaciju.

HRVOJE Horvat