“Otvoreno prvenstvo Hrvatske” u Wimbledonu ulazi u drugi tjedan

Objavljeno 10.07.2017 - SportVijesti

“Otvoreno prvenstvo Hrvatske” u Wimbledonu ulazi u drugi tjedan

Drugi tjedan Wimbledona… kako to za svakog tenisača ponosno zvuči. Na najvećem od najvećih. Tamo gdje se tradicija odavno naklonila i rekla “da”, tamo gdje je svaki poen, svaka reakcija, svaki pljesak gledatelja nešto što ima drugačiji odjek, dodatno poštovanje, drugačije se medijski i sportski prati. Na turniru koji je krenuo 1877. i sada s obzirom na kratke prekide u povijesti doživljava 131. izdanje.

Ono koje će hrvatski tenis zauvijek pamtiti. Poput Goranova Wimbledona 2001. Koje li simbolike, baš na taj dan prije 16 godina, kad je tog ponedjeljka “vječiti finalist” postao Pobjednik. Pobjednik za sva vremena. I gdje ćete i danas na svaki spomen njegova imena u All England clubu doživjeti srdačan osmijeh i podsjetnik na taj “Monday”. Ali, ni Goran valjda nije mogao pretpostaviti da će točno 16 godina kasnije hrvatska teniska ekspedicija tako suvereno koračati od središnjeg do onog tamo 18. terena.

Ovoga časa još ne znamo hoće li to u konačnici biti dovoljno za neki novi pothvat “Goranovskog” tipa ili njemu nadomak. Za ovu priču to čak nije ni presudno. Jer, osmero, ne znam da li to napisati slovima ili brojem (8) hrvatskih igrača u drugom tjednu Wimbledona uključujući pojedinačni ili nastup u parovima – e to se još nikad nigdje nije dogodilo. Ni u Londonu, ni na bilo kojem Grand slam turniru. Nikada. Nikada na taj način.

Prvi put u povijesti jedan je hrvatski tenisač, bez obzira radilo se o muškoj ili ženskoj konkurenciji, izborio drugi tjedan GS turnira, pa time naravno i Wimbledona u sve tri kategorije – pojedinačno, par, mješoviti par.

ANA KONJUH. Da, četvrtfinale US Opena prošle godine… da, ali… “Ovdje se tako dobro osjećam. Mislim da igram najbolji tenis do sada, a parovi su mi baš prava zabava”… Ako će tata Mario s ponosom reći da se osjeća ispunjeno u ovom teniskom raju, a Željko Krajan, Anin trener u posljednja četiri mjeseca samo sa smiješkom proći svaki put kad se vidimo. Obojica znamo što to znači. Uvijek je ovih dana značilo. Kad prođe s takvim šeretskim osmijehom pobjednika onda znam da je u pripremi meča, svemu što je trebao s Anom proći – uspio. A to znači da je nova Anina pobjeda na terenu na vidiku i pitanje trenutka. Mogu proći i sati, i oscilacije i “svašta nešto”, ali – u krajnji ishod ni u jednom trenutku nije trebalo sumnjati. Ako je iskusni strateg znao kako do br. 1 dovesti Dinaru Safinu, a u Aninim očima vidite tu ogromnu želju dokazati što i kako može, tu nema i ne može biti greške. Neću ovoga časa tvrditi je li to dovoljno i za V. Williams, ali puno je važnije – 19 joj je godina tek…

MARIN ČILIĆ. Neka mi ne bude zamjereno što je u ovom trenutku u ovom tekstu na drugom mjestu. Jer Marin je u ovogodišnjem Wimbledonu za sad učinio sve, baš sve kako je trebalo. Ni Kochlschreiber ni Mayer ni Johnson nisu mogli dalje od ozbiljnijeg otpora samo u prvom setu. Kojeg, kao ni sve ostale uostalom, nijedan od Čilićevih suparnika u prvom tjednu nije osvojio. 17 titula u karijeri, trijumf na US Openu je teniski nešto izuzetno veliko. Toliko veliko da je dovoljno samo pogledati koliko ih je u svijetu tako nešto uspjelo i stiglo na tu tenisku razinu. Ili u hrvatskom sportu, svaki na svom polju baš s takvim ili puno većim rezultatima. Popis onih iznad definitivno nije pozamašan. Četvrtfinale na wimbledonskoj travi dosad je bila tri puta uzastopce nepremostiva prepreka. Dvaput Đoković, jednom Federer. A i sad bi nakon Roberta Bautiste Aguta presudan mogao biti četvrtfinalni dvoboj protiv onog koji je od favorita u prvom tjednu pokazao nekako najviše – Rafaela Nadala…

PETRA MARTIĆ. Kakva li je to samo priča? Uporno je ponavljala ovih dana kako joj trava nije omiljena teniska podloga. A onda je prošla tri kvalifikacijska kola, u posljednjem od njih protiv prve nositeljice kvalifikacija Aleksandre Krunić spasila čak šest meč-lopti i ušetala u osminu finala. S Australkom Darijom Gavrilovom priuštila je dramatiku Goranovih razmjera, pa čak i u dijelovima inače “mirnih” susreta sa Čehinjom Allertovom i Kazahstankom Diyas. Sa Slovakinjom Magdalenom Rybarikovom kako je sama naglasila morat će igrati “muški” tenis… Štogod to značilo… A između ostalog znači da predstoji žestoka borba za četvrtfinale, što bi Petri bio rezultat karijere. Uz tako primamljiv pogled na upravo taj dio ždrijeba.

Ako tome još pridodamo da je Mirjana Lučić-Baroni propustila 5-0 i meč-loptu protiv Njemice Carine Withoeft, da je Donna Vekić prvi put igrala na središnjem terenu i da joj je jedna lopta nedostajala do servisa za meč protiv domaće uzdanice Johanne Konte u 2. kolu i da je Ivo Karlović pokleknuo tek u završnici petog seta s Bedeneom, a do tad se satima igralo bez breaka – potvrda o pravoj hrvatskoj rapsodiji u ovogodišnjem Wimbledonu u potpunosti dolazi do izražaja. Ovoga puta u tu se sliku jedino nije uklopio Borna Ćorić, nekako previše “odsutan” u dvoboju s Amerikancem Harrisonom.

A parovi? Kako je cijenjeni kolega Momir Jelovac s “Al Jazeere”, inače uvijek iznimno susretljiv i kooperativan, pun raznih podataka i anegdota pomalo lakonski jučer rekao – pa ovo se pretvara u pravo otvoreno prvenstvo Hrvatske u Wimbledonu. Tako nekako i jest. Osim Konjuh, IVANA DODIGA i MATE PAVIĆA koji briljiraju i u parovima, te mješovitim parovima, u osmini finala je i par FRANKO ŠKUGOR-NIKOLA MEKTIĆ. Mektić također igra i mix, s tim da s Anom do dvije minute prije početka prvoga kola čak i nisu znali da su pravila za te mečeve drugačija. Nego recimo u Roland Garrosu kad su završnice setova u pitanju. Pa ipak, znao je biti satima na terenu i – pobijediti.

ANTONIO ŠANČIĆ u kombinaciji s Francuzom Hugom Nysom prošao je kvalifikacije, ostvario prvu pobjedu na GS turnirima uopće, za sad igrao četiri meča ukupno, sve pobjede bez izgubljenog seta, a izbacili su i vrlo jaki par Martin-Nestor. Kanađanin je uzgred budi rečeno – dvostruki wimbledonski pobjednik u parovima.

Murray se izvukao s Fogninijem, da li i uz sudačku pomoć? Federer i Đoković su na visini zadatka, Kerber i Wozniacki su se spašavale iz već izgubljenih mečeva. Bezbroj teniskih priča na terenima ili uz njih… Ali, o tome u nekom sasvim drugom tekstu.

Hrvatska kolonija ide dalje. Kao što ide i cjelokupna mašinerija turnira u drugi tjedan. I to bez kiše koja se još prošle nedjelje grozničavo najavljivala u ogromnim količinama. Prvi podsjetnik ide prema Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. Noć prije baš u vrijeme otvaranja najavljivala se oluja. Idućih sati stotine raketa rastjerale su oblake. Je li tako nešto moguće i ovdje? Najbolje je ono što organizatori upravo i čine… Nakon tjedna uz svega nekoliko kišnih kapi, što je za London gotovo nezamislivo – sada mudro šute…

Komentari

komentar

Vrati se natrag

Kigo na Facebook-u