Ekipa KIGO-a u Amsterdamu : grad jeftinog sex turizma ili europska metropola kulture?

Objavljeno 19.05.2011 - Putovanja

Ekipa KIGO-a u Amsterdamu : grad jeftinog sex turizma ili europska metropola kulture?

Putopisni esej : KIGO.hr na putu u Amsterdam

            U ožujku 2011. godine, ekipa Internet portala KIGO.hr otputovala je u Amsterdam. Alen Mišćak, Igor Dudić i moja malenkost Hrvoje Čemeljić Čemo odlučili smo naše dojmove iz Amsterdama pretočiti u reportažu.

            Dan prvi

            Na put smo krenuli osobnim automobilom iz Rijeke do Zagrebačke zračne luke gdje smo malim čarterom direktno letjeli za Amsterdamsku zračnu luku Schiphol. Schiphol je relativno mala no dobro organizirana zračna luka velike frekvencije zračnog prometa prema većim Europskim gradovima.

 

Igor Dudić i Hrvoje Čemeljić Čemo u Amsterdamskoj zračnoj luci

            Amsterdamska zračna luka udaljena je oko 20 kilometara od samog središta grada, a dobra povezanost željeznicom omogućila nam je da u samo središte Amsterdama stignemo već jedan sat od iskrcavanja iz zrakoplova.

 

Alen Miščak i Igor Dudić vlakom se voze u centar Amsterdama

 

             Od centralne željezničke postaje do našeg hostela dijelilo nas je tek nešto više od 300 metara pa smo pješice vrlo brzo stigli do mjesta u kojem ćemo noćiti. Old Quater bio je mali hostel smješten u uskoj uličici prepunoj coffee shopova, barova i dućana za prodaju suvenira. Cijene noćenja bile su pristupačne, a simpatičan restoran u prizemlju nudio je 10% popusta na sve usluge za goste hostela.

 

Uličica u strogom centru grada

 

Meni hostela Old Quater u kojem smo se ukusno hranili

            Nakon što smo u sobi ostavili svoje stvari pa u restoranu pojeli prvi obrok toga dana, bili smo spremni za istraživanje grada.

            Prvo što ćete primijetiti u Amsterdamu jest da je prometovanje osobnim vozilima strogo odvojeno od centra grada. Iz ovog se razloga većina Nizozemaca koristi biciklima kojih je u Amsterdamu na tisuće. Bicikl je moguće unajmiti ili kupiti po vrlo pristupačnoj cijeni i njima se koriste sve dobne skupine iz svih slojeva društva. Nije neuobičajeno vidjeti žene u šezdesetim godinama, poslovne ljude u odijelima, školarce i studente kako se biciklom voze središtem grada.

 

Bicikli se mogu vidjeti posvuda

            Alen, Igor i ja željeli smo dobiti osjećaj za koordinaciju u centru grada. Idealna prilika pružila nam se kada je Igor ugledao oglas turističke agencije koja nudi razgledavanje u vožnji brodom. Brodić dovoljan da u njega stane oko 40 ljudi za nekoliko nas je Eura vozio kanalima Amsterdama. Budući da je cijeli grad isprepleten mrežom kanala ovakav tip vožnje zaista nam je pomogao da dobijemo bolji osjećaj za prostor i orijentaciju u gradu. Vožnja je trajala oko jedan sat, a ugodan glas vodiča objašnjavao nam je pored kojih znamenitosti prolazimo.

            Vidjeli smo tako stare Amsterdamske stražarnice, muzeje, knjižnice, spomenike i ostale zanimljivosti koje je sada doista teško nabrojati budući da sam bio uzbuđen i impresioniran količinom kulture koju ovaj grad pruža.

            Ipak, najviše me se dojmila činjenica da dio ljudi u Amsterdamu živi na brodovima umjesto u kućama ili stanovima budući da u gradu nedostaje adekvatan prostor za useljenje.

 

Alen i Igor na turističkoj vožnji Amsterdamskim kanalima

            Nakon završene vožnje odlučili smo popiti jedno pivo. Zapravo, odlučili smo popiti dva piva. Logičan izbor pao je na jedan u nizu coffee shopova koji su se nalazili diljem cijelog grada.

            Želite li u Amsterdamu kupiti marihuanu ili hašiš sve što trebate učiniti je ući u coffee shop te izabrati sortu marihuane ili hašiša kojeg želite kupiti. Prodavač će ispred vas na digitalnoj vagi velike preciznosti izmjeriti količinu koju želite kupiti, zapakirati vam sadržaj u PVC vrećicu te Vam uredno izdati račun. Jedini uvjet za kupnju marihuane ili hašiša jest da ste punoljetni.

            Marihuanu nismo kupili jer nas takve stvari ne zanimaju. Bili smo mi odgovorni ljudi na profesionalnom zadatku visoke važnosti!

            Zanimljivo je istaknuti da je u Amsterdamu zakon potpuno drugačiji negoli kod nas. Pušenje cigareta u zatvorenim prostorima je strogo zabranjeno, pa tako u coffee shopu u kojem legalno možete kupiti marihuanu i hašiš ne smijete pušiti duhan. Također je strogo zabranjeno miješati marihuanu i hašiš sa duhanom te takav joint pušiti u bilo kojem zatvorenom prostoru. Simpatična konobarica upozorila me na slučajeve gdje policija ljudima kida papir u kojeg je smotan joint ne bili u sadržaju pronašla duhan. S druge pak strane pušenje marihuane i hašiša dozvoljeno je u gotovo svim prostorima grada.

            Također, prodaja alkoholnih pića dozvoljena je samo u određenim kafićima koji takvu dozvolu dodatno plaćaju, čime je sama cijena ponude pića veća negoli u kafićima koji ne prodaju alkohol. Iz tog razloga čaj je pametnije piti na mjestu koje nema dozvolu za prodaju alkohola.

            Vjerojatno najliberalnija ponuda Amsterdama je prodaja halucinogenih gljiva koje se također potpuno legalno mogu kupiti u takozvanim smart shopovima. Riječ je o halucinogenim sredstvima vrlo visoke koncentracije čiji su efekti gotovo istovjetni LSD-u. Prodavač nam je objasnio kako su do prije nekoliko godina prodavali gljive još snažnijeg efekta, no kako su iste povučene sa tržišta nakon što je nekoliko osoba završilo na psihijatriji. Znali smo da tako nešto ne želimo probati.

            Nakon dva piva odlučili smo prošetati gradom, upoznati ulice, pronaći mjesto za zabavu i dobiti osjećaj za život u Amsterdamu.

            Hodali smo tako od jednog do drugog kafića i ja sam uvijek iznova bio impresioniran količinom stila u ovom gradu. Prekrasne žene i djevojke od kojih svaka uspijeva istaknuti svoj šarm na poseban način nalazile su se posvuda. Pubovi i kafići unikatnog dizajna i ponude bili su smješteni u gotovo sve kutke ovog ludog grada. U jednom se pubu igrao šah, drugi je bio namijenjen upoznavanju starijih ljudi, u trećem se održavao kartaški turnir, a u  četvrtom i petom svirao se samo blues i jazz. Ljudi svih rasa, nacionalnosti, kultura i dobnih skupina hodale su uskim popločenim ulicama.

            Želio sam imati dovoljno vremena da uđem u svaki pub i popijem pivo, no već sam tada znao da su tri dana u Amsterdamu premalo za sve što ovaj grad nudi.

            Vrijeme je prolazilo i uskoro je pala noć a mi smo ušli u pub koji je nudio hranu. Naručili smo posljednje pivo toga dana i tri bifteka. Na televiziji se prikazivala nogometna utakmica a kako su Alen i Igor bili veliki ljubitelji nogometa odlučili su upitati konobaricu kako doći do Ajaxovog stadiona. Konobarica nam je objasnila kojim vlakom doći do Amsterdam Arene te nam ponudila karte za sutrašnju utakmicu. Isprva nam se činilo da ju nismo dobro shvatili, no kada je nakon nekoliko minuta do našeg stola prišao čovjek s kartama za utakmicu našem oduševljenju nije bilo kraja. Znao sam da pivo koje upravo pijem nije posljednje te večeri.

            Pojeli smo bifteke, platili račun pa još neko vrijeme proveli lutajući ulicama noćnog Amsterdama.

            Bio je to dan prvi.

 

Dan drugi.

 

            Doručak smo prespavali što znači da je jedina opcija bila platiti ručak u nekom od lokalnih restorana. Potpuno slučajno odlučili smo se za kineski restoran. Bio mi je to prvi put u životu da jedem u Kineskom restoranu i tada još nisam znao da me samo dvadeset minuta dijeli od najukusnijeg obroka kojeg sam ikad pojeo u životu.

            Objasnili smo konobarici da nam je ovo prvi put u Kineskom restoranu i da želimo pojesti obrok koji će nas upoznati sa njihovom kuhinjom. Upitala nas je jedemo li meso; što smo složno potvrdili. Za ljude poput nas meso je bilo način života. Predložila nam je biftek na kineski način te nam ponudila dvije varijante: slatku i ljutu. Igor i ja odabrali smo slatku, a Alen ljutu.

            Bili su to komadići najmekšeg, najsočnijeg, najmirisnijeg i najukusnijeg mesa koje sam ikada igdje pojeo. Meso je bilo servirano u umaku sa slatkom kapulom, a kao prilog bila je servirana bijela riža. Obrok je bio obilan i fantastičan. Cijena je također bila obilna, no nije mi bilo žao platiti tako vrhunsku uslugu.

 

Alen i Igor uživaju u izvrsnoj kineskoj kuhinji

            Podmirili smo svoj dug pa se zaputili na jedno piće prije utakmice.

            Prolazeći po drugi put sada već znanim ulicama primijetio sam da Amsterdam obiluje fast food objektima. Izgleda da se grad u kojem je stil zaista istaknut ipak nije uspio othrvati američkom mentalitetu na kojeg se Europa bezrazložno ugledava. McDonald’s, KFC, Wendy’s i ostali američki lanci brze hrane svoje su objekte uspješno instalirali u grad koji sa Američkom kulturom nema nikakve veze.

            Posebno me iznenadio fast food u kojem su hamburgeri i ostala brza hrana već pripremljeni te izloženi u male staklene prozorčiće koji se otvaraju nakon što u njih ubacite nekoliko kovanica.

 

Brza hrana čeka da u prozorčić ubacite kovanicu

            Također, hodajući ulicama grada primijetio sam mjesta posebno dizajnirana za mokrenje. Mokrenje na javnim prostorima u Amsterdamu potpuno je legalno dok god se pridržavate mjesta koja su za to predviđena.

 

Grad obiluje mjestima na kojima legalno možete mokriti 🙂

 

Inteligentan dizajn mjesta za mokrenje

            Odlučili smo pivo popiti u kultnom amsterdamskom pubu Sussies Saloon-u. Bio je to pub prilično divljeg izgleda u kojem se skupljala lokalna ekipa Nizozemaca. Unutra smo upoznali i dvije vrlo simpatične mlade djevojke.

            Prva djevojka imala je plavu kosu i zvala se Anouk. Druga djevojka imala je plavu kosu i također se zvala Anouk. Anouk je polazila frizersku školu, a njena prijateljica Anouk također je polazila frizersku školu. Dvije plave Anouk djevojke polazile su frizersku školu, pile pivo i smijale se šarmu redakcije KIGO.hr-a. Nije nam trebalo mnogo vremena da razmijenimo kontakte i predložimo Hrvatsku kao idealnu destinaciju za njihov godišnji odmor.

 

Anouk i Anouk

 

Osoblje kultnog Sussies Saloona posjetilo je Hrvatsku

            Anouk su se dobro zabavljale u društvu starijih momaka, no polako je dolazilo vrijeme za odlazak na utakmicu Ajaxa.

            Kupili smo karte za vlak pa se sa nekolicinom mlađih navijača ukrcali na vožnju za Amsterdam Arenu.

            Nikada nisam bio veliki ljubitelj nogometa koji je u mojoj svijesti uvijek bio povezan sa tučama, demoliranjem autobusa, vrijeđanjem, alkoholiziranjem i ostalim oblicima nasilja prema sebi i drugima. Alen je dobro poznavao nogomet kao sport i odmah mi je objasnio kako scena poput onih sa domaćih travnjaka zasigurno neće biti.

            Kada smo nakon desetak stanica izišli ispred Amsterdam Arene svi troje bili smo vidno impresionirani brojem ljudi, veličinom trga i organizacijom ulaza na stadion.

            Shvatio sam da slika koju vidim ispred sebe ne odgovara slici koju nosim iz Hrvatske. Naime, falile su dvije osnovne karike nogometa kakvog sam poznavao u svojoj domovini: huligani i policija.

            Nigdje niti jednog policajca! Nigdje niti jednog huligana! Samo tisuće i tisuće muškaraca i žena, djevojaka i momaka koji u bojama Ajaxa dolaze podržati svoj klub i grad. Ni traga nasilju – ni naznake opasnosti! Uživao sam!

            Popili smo pivo pa polako krenuli prema ulazu na tribine.

            Nakon klasične sigurnosne provjere ušli smo na ulaz B pa stepenicama hodali do tribine iza protivničkog gola. Kada smo iz hodnika izišli na sam stadion osjetio sam navalu adrenalina. Ogromne tribine, svijetla reflektora, divovski viseći ekrani i more ljudi koji nestrpljivo čeka sučev zvižduk.

            U takvoj atmosferi morali smo popiti pivo, no samo šest minuta dijelilo nas je od početka utakmice i bilo me je strah da nećemo stići doći do šanka i natrag. Međutim Alen se ustao, odšetao do šanka i u trenutku se vratio sa tri plastične čaše pune hladnog piva. Moja slika o nogometu se mijenjala velikom brzinom. Ovo je bilo organizirano okupljanje ljudi sa ciljem užitka.

            Uskoro su na teren izašli igrači i utakmica je počela.

            Navijačka koreografija, zastave, trube, valovi u publici i ostali oblici navijanja došli su do punog izražaja, a Ajax je pobijedio rezultatom 6:1.

            Kada bih se sutra preselio u Amsterdam jedna od prvih investicija uz bicikl bila bi sezonska pretplata na Ajaxove utakmice.

 

Alen na domaćem terenu očekuje pobjedu Ajaxa

            Nakon utakmice vratili smo se u poznate ulice centra grada gdje smo večerali uz pivo pa se vratili u hostel.

            Bio je to dan drugi.

 

Dan treći

            Trećeg i posljednjeg dana našeg kratkog i burnog posjeta Amsterdamu odlučili smo se sastati sa Patrickom – našim poslovnim partnerom iz Nizozemske te u njegovom društvu razgledati Red Light District.

            Patrick je bio tridesetogodišnjak podrijetlom iz Poljske koji je kao dijete došao živjeti u Amsterdam. Bavio se webmasteringom, Internet marketingom i affiliate programima, te povremeno surađivao sa redakcijom KIGO-a. Bio bi to posve običan opis posve običnog čovjeka da nije bilo činjenice kako je Patrick lud. Bio je to iznimno inteligentan tip koji je čitav život posvetio otkrivanju novih iskustava, a kako su godine tekle broj neotkrivenih iskustava bio je sve manji pa je Patrick morao posegnuti za iskustvima sa samog ruba društvenih normi. Radio je kao porno glumac, živio kao Nizozemski squatter, pio je mnogo piva i volio mnoge žene.

            Stari je prijatelj u svom nepogrešivom stilu stigao sa pet minuta zakašnjenja pa nas odveo u izvrstan Irski pub po njegovom izboru.

            Pili smo pivo i razgovarali o poslu i ženama.

            Patrick mi je otkrio da uskoro postaje otac na što sam ga upitao je li to dosad najveći izazov u njegovom burnom životu. Odgovorio je potvrdno i po prvi puta sam vidio trunku zabrinutosti na njegovom licu. Prešli smo na vedrije teme.

            Nakon nekoliko ispijenih piva i ukusnog obroka kojeg smo besplatno dobili u Irskom pubu Alen je zamolio konobara da pusti pjesmu Thousands Are Sailing legendarne Irske skupine The Pogues.

            Pjesma je to koja govori o Irskim imigrantima koji su trbuhom za kruhom odlazili u Ameriku sredinom 19.st. na brodovima toliko lošim da ih većina nikada nije dospjela do cilja. Thousands Are Sailing do danas mi je ostala jedna od najljepših folk pjesama. Možda je pjesma na neki način simbolizirala Patrickovo putovanje.

            Platili smo naše račune pa se zaputili u Red Light District.

            U središtu Red Light Districta nalazi se ogromna Katolička katedrala. Prva serija izloga u kojima stoje prostitutke udaljena je oko sedam metara od crkve. Crkva je zapravo epicentar crvene četvrti i svi izlozi nalaze se oko nje.

 

Fotografiranje djevojaka strogo je zabrenjeno

            Patrick nam je pokazivao ulice crvene četvrti a ja sam promatrao djevojke koje svoje tijelo prodaju neznancima. Bilo je tamo mnogo djevojaka i žena koje su za standardnu cijenu od 50 Eura nudile uslugu „suck and fuck“. „Suck and fuck“ standardizirana je usluga koja košta 50 Eura neovisno o izgledu i godinama prostitutke, a uključuje oralni i vaginalni seks u ukupnom trajanju od 20 minuta. U svakoj smjeni radi oko 70 prostitutki što znači da se svakoga dana izmjeni oko 150 različitih žena.

            Cijeli je sustav prostitucije kontroliran od strane državnih organa. Prostitutka mora legalnim putem preko agencije unajmiti izlog i redovito dostavljati negativne nalaze testa spolno prenosivih bolesti. Svodnika u teoriji ne bi trebalo biti.

            Promatrao sam lica i tijela tih djevojaka. Bile su prekrasne i bilo ih je puno.

            Crnke, plavuše, brinete, visoke, niske, vitke, bucmaste, malih grudi, velikih grudi, divovskih grudi, sobarice, policajke, navijačice, profesorice, stidljive, nasmiješene, uspaljene, divlje, mirne, bosonoge, u štiklama, u halterima, u minicama, u tangama…

            Nisam mogao sam sebi objasniti kako i zašto ove djevojke žele prodavati svoje tijelo za 50 Eura. Bile su to žene iznimne ljepote i gotovo sve su izgledale uređeno, čisto i odmorno. Izgledale su mnogo bolje od žena koje rade uobičajene uredske poslove. Bez podočnjaka, bez bora, čiste glatke kože i bez grama celulita.

            Iz izloga me pogledala prekrasna vitka plavuša bujnih grudi i savršenog lica pa mi prstom pokazala na svoje tijelo. Prišao sam joj i upitala me odakle dolazim. Odgovorio sam na pitanje, pa ju upitao koliko već dugo radi ovaj posao. Očekivao sam da se prostitucijom bavi tek nekoliko tjedana, jer uvijek sam smatrao da su sve prostitutke na svoj posao prisiljene i da su batine od strane svodnika nešto što dolazi uz opis posla. Odgovorila mi je da se prostituira preko šest godina. Upitao sam ju zašto to radi na što je odgovorila pitanjem zašto ne? Rekao sam joj da je prekrasna i da sigurno može naći starog bogataša pa davati svoje tijelo samo njemu i polako čekati da dobije svoj dio bogatstva. Rekla je da joj je tako nešto ispod časti i da želi sama zaraditi svoj novac. Upitao sam je koliko zarađuje na što mi je odgovorila da u prosjeku zaradi oko 1000 Eura na dan. Upitala me jesam li dečko koji želi samo pričati ili sam spreman za malo akcije na što sam se udaljio od prozora.

            Gledao sam druge djevojke i način na koji zavode masu muškaraca koji su prolazili crvenom četvrti. Jedna je glumila nevinu djevojčicu, druga je oblizivala svoje usne, treća se uvijala ispod crvenog svijetla svojeg prozora.

            Proučavao sam sva ta lica i pokušavao pronaći razlog ili životni put koji je djevojku doveo do ovoga. Na neki čudan način osjećao bih se lakše da sam na njihovim licima vidio tragove batina jer tada bi sam sebi mogao objasniti sve što vidim. No tragova batina, nasilja, psihičke nestabilnosti ili ludila nije bilo. Prošao sam pored najmanje 50 djevojaka od kojih je 47 bilo dovoljno lijepo da zarobe srca mnogih muškaraca.

            Novac je bio jedini razlog.

            Čitavim putem naišao sam na samo tri djevojke koje mi se nisu svidjele. Dvije su bile narkomanke i to se na njihovim praznim pogledima jasno vidjelo.

            Treća je djevojka imala plavi podljev ispod oka, bila je premršava i djelovala potpuno rastrojeno. Upitao sam je odakle dolazi na što mi je odgovorila da je Albanka. Čitao sam mnogo o „Balkanskoj ruti“ kojim oružje, droga i žene iz Albanije preko Balkana dolaze u Europu. Mislim da za ovu djevojku nije bilo pomoći.

            Jednom kada ostari i više ju nitko ne bude želio biti će ubijena, objasnio mi je Patrick.

            Hitno mi je trebalo pivo. Zapravo hitno su mi trebala tri piva.

            Udaljili smo se od crvene četvrti, popili još nekoliko pića pa se rastali sa Patrickom. Želio sam doći u hostel i zaspati. Prvi dojam za mene je bio prejak. Trebalo mi je neko vrijeme da posložim kockice u svojoj glavi.

            Amsterdam sam volio, prostitutke sam žalio, Patrick mi je bio drag, svoje pivo sam popio a negdje u pozadini moje svijesti i dalje je svirala zadnja strofa Thousands Are Sailing:

 

Thousands are sailing
Across the western ocean
Where the hand of opportunity
Draws tickets in a lottery
Where e’er we go, we celebrate
The land that makes us refugees
From fear of Priests with empty plates
From guilt and weeping effigies
And we dance

 

            Hrvoje Čemeljić Čemo

Komentari

komentar

Vrati se natrag

Kigo na Facebook-u