Fantastično putovanje : Od Rijeke do Minhena preko Beograda snowboardom

Objavljeno 16.03.2011 - Putovanja

Fantastično putovanje : Od Rijeke do Minhena preko Beograda snowboardom

Opširan putopisni esej o avanturama riječkih snowboardera

Fantastično putovanje : Od Rijeke do Minhena preko Beograda snowboardom

    Dana 07.03.2011. hrvatski snowboarding reprezentativci Vid Barić i Toni Jelenić, te moja malenkost Hrvoje Čemeljić Čemo, krenuli smo na fantastično putovanje u Beograd.
Nismo niti slutili do kuda će nas naše putovanje odvesti.

Ponedjeljak

    Bilo je 04:30 kada je zazvonio sat. Vani je puhala jaka bura a prvi znaci zore bili su udaljeni još satima. Bilo je hladno i mračno a ja sam bio budan i sretan. Znao sam da me tek 30 minuta dijeli od sastanka sa dugogodišnjim prijateljem Vidom Barićem. Plan je bio da me Vid u 05:00 sati pokupi službenim kombijem Hrvatske Snowboarding Reprezentacije te da zajedno odemo po Tonija Jelenića.
    Ustao sam iz kreveta, obukao toplu odjeću, spakirao još nekoliko stvari pa izašao ispred zgrade. Ugledao sam poznati kombi snowboarding reprezentacije i Vida na mjestu vozača. Pozdravili smo se, ukrcali moje stvari pa krenuli prema Toniju.
    Vid mi je putem rekao da sa nama također putuje Slepi te da ćemo njega pokupiti u Zagrebu. Iako Slepog nisam poznavao toliko dobro koliko sam poznavao Tonija i Vida bio sam oduševljen što putuje sa nama. Bio je to čovjek bogatog životnog iskustva čiji nam savjeti svakako mogu dobro doći.
     Nekoliko minuta kasnije nalazili smo se ispred kuće Tonija Jelenića. Uslijedilo je pomno slaganje prtljage budući da snowboarding oprema zauzima mnogo prostora. Iz kombija smo izvadili većinu stvari te potom ponovno složili svu opremu tako da zauzima najmanje mjesta.
    Tipičan snowboard sastoji se od daske (eng. board) na koju su pričvršćeni vezovi (eng. bindings). Buce (eng. boots) su posebna obuća nalik dopoši koje vozač oblači na noge te potom zakopčava u vezove. Najjednostavnije rečeno, buca je u snowboardingu ono što je pancerica u skijanju, dok je daska analogija skijama. Vezovi u oba sporta služe istoj svrsi.
    Ostatak opreme podrazumijeva toplu odjeću, jaknu i hlače napravljene od nepromočivih materijala te zaštitnu opremu poput kacige, štitnika za koljena, oklopa za kralježnicu itd.


    
    Jednom kada smo sve stvari uredno složili u kombi bili smo spremni za početak našeg fantastičnog putovanja. No bili smo mi odgovorni momci pa smo usput provjerili ulje i vodu za hlađenje motora. Sve je bilo u redu no sitan detalj zapeo je za oko Tonijevog oca: akumulator.
    Akumulator je bio star a mi smo bili mladi. Akumulator je bio prazan a mi puni života. Akumulator je trebalo mijenjati a našoj mladosti se žurilo.
    Naravno, ignorirali smo potencijalan problem sa akumulatorom, pa sjeli u auto i krenuli prema Zagrebu. Bilo je oko 06:00 sati.
    Putem smo pričali o klasičnim temama: politici, ženama i snowboardingu. Politiku smo mrzili, žene smo voljeli a snowboarding smo živjeli. Ceste su bile čiste, bura se smirila i vrijeme je bilo lijepo. Toni, Vid i ja bili smo odlična ekipa. Znali smo kako je Slepi posljednja karika potrebna da putovanje postane doista fantastično.

Odlazak u Zagreb

    Dva sata i nekoliko promašenih ulica kasnije, stigli smo na mjesto na kojem nas je čekao Slepi. Slepi je po mnogočemu bio specifičan tip. Hrapav glas, brkovi, tamna put, tetovaže, sklonost ispijanju većih količina piva i još nekoliko neuobičajenih osobina davale su Slepom karizmu koju je bilo nemoguće negirati. Slepi je bio jedan od onih tipova na koje brižne majke upozoravaju svoje kćeri unaprijed znajući da će njihove jedinice odbaciti sve savjete već pri prvom susretu sa takvim tipom. Bio je to čovjek čiji specifičan nastup iziskuje jednako specifičnu reakciju, a Vidu, Toniju i meni to se prilično sviđalo. Na kraju krajeva Slepi je bio naš prijatelj.

Slepi

    U kombi smo ukrcali preostale stvari i krenuli put Beograda.
    U Beogradu je tih dana napadala veća količina snijega što je za snowboardere izuzetno zanimljivo budući da im omogućuje vožnju po urbanim dijelovima grada. Naravno, vožnja u ovom smislu ne podrazumijeva utrku ili neki drugi oblik takmičenja, nego priliku da se kamerom snimi nekoliko dobrih trikova na zanimljivim lokacijama. Sve snimke snimljene u jednoj sezoni editiraju se i slažu u svojevrsnu kompilaciju pa tako svaki vozač snowboarda na kraju sezone može pokazati koje je sve trikove izveo i na kojim se mjestima vozio.
    Ovakav oblik samopromocije izuzetno je važan u svijetu ekstremnih sportova budući da donosi popularnost i zainteresiranost sponzorskih kuća koje najboljim vozačima omogućuju konstantan priljev nove opreme, pozivnica na važna natjecanja te financiranje putovanja i smještaja u važnim snowboarding destinacijama.
    Vid i Toni na put su krenuli upravo sa namjerom da snime nekoliko trikova na ulicama Beograda. Slepi je tu bio da nam olakša orijentiranje po Beogradu i da svojim savjetima pomogne u realizaciji čim boljih snimaka. Moja uloga bila je da cijeli događaj dokumentiram. Planirali smo u Beogradu ostati dva ili tri dana, te se potom vratiti u Rijeku. Da mi je u tom trenutku netko rekao da ću kombijem prijeći preko 3000km na putovanju sa tek nekoliko sati sna i doma doći četiri dana nakon planiranog povratka, rekao bih mu da je lud.
    Vozili smo se tako po autocesti za Beograd vrijeme krateći prepričavanjem starih dogodovština sa ostalih epskih putovanja poput onog u Varsu, Amsterdamu ili Rumunjskoj. Vrijeme je prolazilo brzo i uskoro sam se prvi put našao na graničnom prijelazu Hrvatske i Srbije.
    Prvo što sam primijetio bilo je jače osiguranje granice. Na granici je bilo zaista mnogo policajaca i carinika iako je promet bio prilično rijedak. Osjećao se duh nekih minulih vremena i neobjašnjiva potreba da na prijelazu zaista i bude mnoštvo policije. Nije to bio najugodniji osjećaj, pogotovo za mene koji sam navikao da u susjednu Sloveniju putujem osobnom kartom kada god to poželim.
    Carinici su pregledali nas i naše vozilo te postavili nekoliko pitanja o tome gdje i zašto putujemo. Bila je to rutinska kontrola i ubrzo smo pušteni na drugi granični prijelaz.
    Na drugom graničnom prijelazu dočekala nas je srpska policija i ćirilično pismo. Srpska kontrola bila je vrlo blaga. Nakon prolaska carine razmijenili smo novac u Dinare te nastavili svoj put.
    Čim smo ušli na teritorij Srbije primijetio sam da reklamiranje putem oglasnih panoa i jumbo plakata ne postoji. Cijelim putem kroz Hrvatsku možete pored ceste vidjeti mnoštvo različitih reklama no u Srbiji ovakav način oglašavanja ne postoji. Sve što vidite je ravna cesta te obradive i neobradive površine sa obije strane ceste. Nema industrije, nema skladišta, nema sela i definitivno nema reklamiranja. Pitao sam se jeli to taj socijalizam za kojeg sam toliko puta čuo ali ga nijednom nisam susreo?
    Naša prva stanica na putu do Beograda bila je Sremski front. Sremski front je bunker izgrađen 1944. godine od strane njemačke vojske koja se povlačila sa Balkana te predstavlja vrlo zanimljivu lokaciju za snimanje snowboarding filma.
    Nažalost Sremski front bio je potpuno očišćen, a ono malo snijega što se uspjelo zadržati nije bilo dovoljno za ozbiljno snimanje. Jedina opcija bila je nastaviti put prema Beogradu u nadi da ćemo brzo i lako pronaći zanimljivu lokaciju te snimiti nešto materijala već prvi dan.
    Oko 14:00 stigli smo u Beograd. Sam centar grada na prvi pogled djelovao je urbano i razvijeno no nije bilo teško prozrijeti da su visoki neboderi i široki trgovački centri tek maska za bijedu i neimaštinu koja vlada u Srbiji. Kuće bez fasade, prastari logotipi bivših i sadašnjih poduzeća i obrta, marke automobila gotovo zaboravljene u Hrvatskoj, promet više nalik gerili nego uređenom sustavu, Romske kočije koje putuju centrom grada i ostali detalji odavali su Srbiju kao siromašnu tranzicijsku zemlju.
Ipak, sviđalo mi se biti u Beogradu.
Slepi nas je odveo do lokacije u strogom centru grada gdje smo se trebali naći sa srpskim skijašem Fikusom. Fikus je dobro poznavao grad i lokacije na kojima se mogu snimiti dobri kadrovi za film. Međutim Fikus je kasnio.
Parkirali smo kombi na nedozvoljenom mjestu, uključili sva četiri žmigavca pa u tišini čekali poruku, poziv ili pojavljivanje srpskog skijaša. Minute su prolazile a napetost rasla. Ubrzo je do našeg kombija došetao policajac koji nam je naredio da maknemo svoje vozilo i uključimo se u regularan promet.
Napravili smo krug po centru grada pa se opet vratili na istu lokaciju. Fikusa i dalje nije bilo. Napravili smo još jedan krug. Opet bez uspjeha. Šanse da se materijal snima već prvi dan svakim su trenutkom postajale sve manje.
Nakon punog sata čekanja Fikus je konačno došao na dogovoreno mjesto i nakon nekoliko rečenica isprika svi smo se zaputili prema uredu Slaviše. Fikusovo kašnjenje nije uzeto za zlo.
Slaviša Živković je stari prijatelj Tonija, Vida i Slepog koji nam je dobrovoljno ustupio svoj stan kao mjesto u kojem možemo spavati. Ovakav oblik dobrovoljnih i besplatnih usluga vrlo je uobičajen u zajednici ekstremnih sportaša budući da se svi drže zajedno i pomažu jedni drugima kada je god to moguće. Često su sportaši iz Srbije, Bosne i Slovenije dolazili u Rijeku na natjecanja ili snimanja te spavali u sličnim uvjetima. Omogućiti sportašu druge nacionalnosti mjesto na kojem može spavati i jesti bilo je uobičajeno a zajednica je uvijek iskazivala poštovanje za takve nesebične geste.
Iskrcali smo se ispred ureda Slaviše te se srdačno pozdravili. Slaviša je bio beogradski roller, vlasnik poduzeća JC & Company koje se bavilo prodajom opreme te organizacijom natjecanja i sportskih događaja vezanih uz ekstremne sportove.
Slaviša nas nije mogao odvesti do svojeg stana u kojem smo trebali ostaviti stvari budući da je uskoro imao poslovni sastanak. To je značilo da se prvog dana neće snimati materijal. Toni i Vid vijest su dočekali sa negodovanjem no Slepi ih je uspio uvjeriti da nema razloga za nervozu budući da pred sobom imaju još puna dva dana.
Nakon jednog sata Slaviša je završio sastanak pa smo se svi odvezli do njegovog stana. Bila je to garsonijera manja od 20 kvadratnih metara što je značilo da će neki od nas spavati na podu. Znao sam da to neće predstavljati nikakav problem. Ljudi poput nas imali su u sebi taj avanturistički duh kojeg je spavanje na podu dodatno raspirivalo. Sjetio sam se zgode kada smo Toni i ja jedne godine spavali na podu hodnika hotela nakon što smo izgubili ključ naše sobe. Bila su to dobra vremena.

Slavišin stan

Raskomotili smo se i presvukli u trenirke pa izletjeli na ulice grada u potrazi za dobrom hranom. Slaviša nas je odveo u fast food u kojem smo pojeli ukusne hamburgere. Cijene hrane bile su nešto manje negoli u Hrvatskoj.
Nakon obroka uputili smo se u obližnji market po nezamjenjivu namirnicu svakog sportaša i avanturista – pivo. Iznenadio sam se cijenama u marketu. Hrana i piće jeftiniji su i do 40% od hrvatskog prosjeka a cigarete do 50%. Becks pivo u limenci volumena 0,5l košta oko 5 kuna. Bila je to prilika koju smo morali iskoristiti. Slepi i ja naoružali smo se pivom pa krenuli prema Slavišinom stanu.
Kada smo se vratili u stan bilo je već oko 20:00 sati. Ostatak večeri proveli smo u ugodnom razgovoru i ispijanju piva. Na spavanje smo išli rano jer sutradan nas je čekalo snimanje prvih kadrova.
Bio je to prvi dan našeg fantastičnog putovanja.

Utorak

Sat je zazvonio u 08:30.
Hitro smo se obukli, uzeli opremu i izašli iz Slavišinog stana. U dućanu smo kupili nešto hrane i tekućine. Slaviša nam je unaprijed objasnio kako ćemo doći do zanimljive lokacije udaljene svega nekoliko minuta autom od njegovo stana.
Lokacija je bila dobra i zahtjevna. Vid i Toni odmah su se složili o tome što i kako treba napraviti oko pripreme same lokacije za vožnju.
Plan je bio da se ispred rukohvata (eng. rail) na ulazu u jednu od zgrada digne malena skakaonica sagrađena od snijega (eng. kicker) te da se putem skakaonice naskoči snowboardom na rukohvat, izvede trik te uredno i sigurno doskoči (eng. landing) na snijeg pokraj rukohvata.
Iako zvuči prilično jednostavno riječ je o zahtjevnim i opasnim pokretima koje iziskuju savršeno tempiranje odraza, tehniku balansiranja na rukohvatu te koncentraciju oko doskoka na tlo. Također, rukohvati dolaze u različitim oblicima i veličinama a snimka je to kvalitetnija što pokazuje trik na zahtjevnijem rukohvatu.
Lopatama smo sagradili malenu skakaonicu te nabacali nešto snijega na stepenice pokraj prilaza rukohvatu. Jednom kada je priprema bila gotova, Vid i Toni testirali su brzinu i putanju svojih snowboarda, doradili još nekoliko sitnih detalja i snimanje je moglo početi.
Prvi je na redu bio Toni Jelenić. Vid Barić držao je kameru, Slepi je sa svoje stolice Toniju davao savijete a ja sam sve pomno pratio te fotografirao.
Toni je uz Vida najiskusniji hrvatski snowboarder i nije mu trebalo mnogo pokušaja da kvalitetno naskoči na rukohvat. Međutim skok na rukohvat tek je trećina pokreta potrebna da bi se trik uspješno izveo. Pošto je trik koji je Toni radio bio vrlo zahtijevan često je otklizavao sa rukohvata u neželjenom pravcu. Uslijedilo je nekoliko padova (eng. bail) i gotovo pedeset pokušaja dok sve tri komponente trika nisu bile savršeno ukomponirane u jedinstvenu koreografiju. Cijelo snimanje Tonijevog trika trajalo je oko tri i pol sata. Materijal snimljen za to vrijeme dug je tek nešto više od šest sekundi.
Ovakva praksa česta je u snimanju snowboarding filmova. Neki od svjetski poznatih imena ovog ekstremnog sporta snimaju jedan trik danima, trošeći stotine sati na konstantne pokušaje, sve dok se pokret ne izvede savršeno. Nerijetko se dešava da vozač jednostavno nema sreće, te da u dvije stotine pokušaja i nekoliko dana snimanja ne uspije snimiti niti sekundu materijala.

Toni izvodi trik na railu

    Međutim Toni je svoj dio posla odradio profesionalno, baš kao i Vid koji je sa stabla imao savršen pogled i neobičan kut snimanja koji je svakako doprinio stilu samog kadra.

Vid sa stabla hvata savršen kadar

    Toni i Vid zamijenili su mjesta, a Slepi i ja popili smo jedno pivo. Sada je red došao na Vida. Njegov trik zahtijevao je veću brzinu prilaska rukohvatu što se pokazalo kao problem budući da prirodnog zaleta u obliku nizbrdice nije bilo. U tom sam trenutku znao da će Vidov dio zahtijevati mnogo timskog rada budući da ga je trebalo vući ka rukohvatu.
    Uslijedilo je nekoliko sati mukotrpnog posla u kojem je Vid davao sve od sebe da naskoči na rukohvat i izvede svoj kompleksni trik do kraja. Slepi i ja vukli smo ga za ruke prilikom svakog pokušaja a Toni je sa stabla sve snimao. Sama priroda Vidovog trika bila je takva da je upravo naskok bio najteži dio trika nakon čega slijedi relativno lakše klizanje i doskok na tlo.
    Svaki pokušaj naskoka na rukohvat stvara veću količinu buke budući da je dno snowboarda sačinjeno od finih slojeva plastike, drva i lima koje se tvorničkom obradom lijepe jedna za drugu ne bi li se dobila čvrsta ali elastična podloga sposobna da izdrži različita dinamička opterećenja.
    Tonijevo i Vidovo lupanje odjekivalo je cijelim susjedstvom i ja sam samo čekao kada će netko od ljutitih stanara izaći na balkon svojeg stana i psovkama nas otjerati. Međutim dogodilo se nešto upravo suprotno.
    Na balkon stana sa drugog kata zgrade izašao je muškarac te nam se glasno obratio. Isprva smo bili sigurni kako je riječ o čovjeku koji više ne može trpjeti buku u inače mirnom kvartu. No muškarac nas je zapravo zvao na čaj. Nakon nekoliko trenutaka ispred zgrade je izašla supruga muškarca i u dvije velike termos boce donijela upravo skuhan čaj.
    Zahvalili smo se gospođi pa se počastili vrućim čajem. Iako je bio sunčan dan temperature u Beogradu su bile vrlo niske i čaj je svima prijao. Vid je uz šalicu odahnuo te skupio snage za novu seriju pokušaja. Slepi i ja otvorili smo novo pivo sigurni da će Vid uspjeti što se uskoro i obistinilo.
    Vidovo snimanje ukupno je trajalo oko četiri sata a sama snimka trajala je oko pet sekundi.
    Pomislio sam kako će Vid i Toni biti razočarani svojim nastupima no oboje su me iznenadili zadovoljstvom koje je uslijedilo nakon završetka snimanja. Shvatio sam tada da je snowboarding za ove tipove najveća strast te da su spremni žrtvovati sate provedene na hladnoći, litre znoja i krvi te bezbrojne padove i ozlijede samo da snime nekoliko sekundi materijala. Pomislio sam tada kako bi neke stvari izgledale drugačije kada bi istim zanosom i strpljenjem ljudi na odgovornim pozicijama pristupali svojim poslovima i pretvarali ih u strasti. Nasmiješio sam se svojoj naivnoj misli pa iskapio ostatak piva.

Slepi, Toni, Vid i Čemo

    Hitro smo pospremili ostatak stvari pa se kombijem zaputili u Žutu Gredu. Žuta Greda je krčma u centru Beograda za koju je Slepi tvrdio da ima najbolje meso koje ćemo ikada igdje jesti. Pošto je Slepi bio čovjek osjetljivog nepca i još k tome po struci kuhar vjerovali smo mu na riječ.
    Naručio sam robinju. Bio je to komad svježeg mesa u čiju su unutrašnjost zamotani krastavci, šunka i sir a sve je pokriveno komadićima fino ribanog sira te preliveno umakom od gljiva. Obrok je zaista bio jedan od najboljih koje sam ikada igdje jeo. Cijena za obrok koji sam pojeo i dva piva koja sam popio bila je tek nešto viša od 60 Kuna. U Beogradu se zaista dobro jelo.
    Nakon jela zaputili smo se pogledati slavnu tvrđavu Kalemegdan koja nam se prilično svidjela. Potom smo napravili još jedan đir po centru grada nakon čega smo se vratili kod Slaviše u stan.
    Nakon povratka u stan isplanirali smo idući dan i dogovorili vrijeme za polazak u Rijeku. Još smo neko vrijeme proveli u ugodnom razgovoru nakon čega smo otišli na spavanje.
    Ležao sam tako na podu i razmišljao o proteklim danima. Tempo života bio je intenzivan budući da smo većinu vremena provodili na velikim hladnoćama uz vrlo malo sna i hrane. Nije mi niti najmanje smetalo jer znao sam da povratak u Rijeku znači povratak u rutinu i dosadu. Život na rubu uvijek me provlačio i znao sam da isto osjećaju moji suputnici. Pomislio sam kako sutra odlazim doma i kako će mi ovo biti posljednja noć na ugodnim pločicama Slavišine garsonijere. Zvukovi disanja mojih uspavanih prijatelja odavali su čvrst san i umor nakon cijelog dana provedenog na snijegu.
Zahrkao sam.
    
Srijeda

    Sat je ponovno zazvonio u 08:30.
    Lijeno sam se okretao po sobi ne želeći biti prvi koji će oprati zube i umiti se. Slepi je bio u kupaonici, Toni je još ležao na improviziranom ležaju a Vid je nešto čačkao po svojem laptopu. Za nas je to bilo tek rano jutro no Vida je nešto na tom laptopu prilično razbudilo. Promatrao sam ga u tišini i čekao da obznani to što je upravo pročitao. Naglo je ustao i počeo se glasno smijati. Pomislio sam da je lud.
Vid je dobio informaciju od strane Slovenske Snowboarding Reprezentacije kako u četvrtak putuju za Minhen na jedno od najvećih snoboarding natjecanja na svijetu te kako je jedan od menadžera natjecanja uspio ubaciti Tonija i Vida direktno u finale! Slovenci su također bili voljni ustupiti nam tri mjesta u njihovom kombiju te sa nama podijeliti sve putne troškove! Bila je to vijest koja je odredila daljnji tok fantastičnog putovanja.
Sve do prije nekoliko trenutaka bio sam suočen sa skorašnjim povratkom u Rijeku, a kako su sada stvari stajale u četvrtak smo trebali krenuti za Minhen, točnije Garmisch-Partenkirchen – jedno od najvažnijih svjetskih destinacija snježnih sportova.
Uzbuđenje koje smo svi osjetili natjeralo nas je da se velikom brzinom spremimo i izađemo iz Slavišinog stana.
Ovoga puta krenuli smo snimati na sličnu lokaciju izuzev što je rukohvat na kojem su trebali snimiti trik bio izuzetno zahtijevan. Riječ je o vrlo dugom rukohvatu zavarenom od više komada šipki što ga čini vrlo opasnim za vozača. Ovakav tip rukohvata u stručnoj se terminologiji naziva double kink rail a osoba koja na takvom rukohvatu može napraviti ijedan trik smatra se dobrim i iskusnim vozačem.
Nakon što smo izašli iz kombija na zadanoj lokaciji primijetio sam prve znakove topljenja snijega. Temperature u Beogradu u zadnja su tri dana porasle za nekoliko stupnjeva. Snijeg je radi topljenja bio mekan i vlažan što vozačima snowboarda za razliku od njihovih kolega skijaša savršeno odgovara.
No prije negoli je snimanje moglo otpočeti trebalo je pripremiti stazu za zalet. Lokacija je imala prirodni zalet u obliku nizbrdice što je značilo da za Slepog i mene neće biti puno posla. Primili smo se lopata i počeli sa uređenjem (eng. shaping) zaleta, skakaonice i prilaza rukohvata.
Dio posla oko uređenja skakaonica i prilaza elementima na kojima se trikovi izvode ima posebno mjesto u sportu snowboardinga. Način na koji su zalet i skakaonica uređeni direktno utječe na vozačevu sposobnost da uspješno izvede trik. Stoga u snowparkovima europskih skijališta često možete vidjeti ljude čija je jedina zadaća lopatama raditi savršene prilaze za druge vozače. Takvi ljudi nazivaju se shaperi i većina ih vrlo dobro poznaje sport.
Lokacija prije i poslije uređivanja

    Nakon što smo završili sa pripremom staze red je došao na snimanje filma.
    Toni je ponovno krenuo prvi. Izuzetno zahtijevan rukohvat predstavljao je pravi izazov za Tonija kojemu je trebalo oko tri sata neprekidnih pokušaja da konačno izvede svoj trik. Slepi je sa svoje pokretne stolice budnim okom promatrao Tonijeve pokušaje nesebično dijeleći savjete oko izvedbe trika.
    Nakon što je Toni završio red je ponovno došao na Vida.
    Vid je odradio nekoliko rutinskih provjera brzine i prilaza te ubrzo bio spreman za svoj prvi pokušaj. Već iz prvih nekoliko pokušaja dalo se naslutiti da je realizacija Vidovog trika samo pitanje vremena, no kako je riječ o zahtjevnom triku pripremili smo se na snimanje od nekoliko sati.
    Sjedili smo tako na suncu, promatrali Vida kako svojim snowboardom klizi po dugačkom rukohvatu Beogradskog kvarta te ispijali pivo. Vani nije bilo niti daška vjetra. Pomislio sam na skori dolazak proljeća. Slepi je sjedio pored mene zatvorenih očiju i tiho mumljao stihove neke pjesme koju je samo on znao.
    Učinilo mi se da čujem ženske glasove. Zapravo bio sam siguran da čujem ženske glasove.
    Sa balkona na drugom katu zgrade iza nas veselo su nas promatrale dvije lijepe Beograđanke. Pitale su nas od kuda dolazimo i što radimo u Beogradu, a mi smo im odgovorili te ih pozvali van.
    Nakon nekoliko minuta dvije su djevojke izašle iz zgrade i došetale do nas. Bile su to dvije šarmantne studentice iz Beograda. Crnka se zvala Leonora a plavuša Nevena. Bio sam oduševljen njihovim spontanim i prirodnim pristupom. Nakratko sam pokušavao odrediti koja mi se djevojka više sviđa. Odlučio sam se za crnku.
    Djevojke su studirale strane jezike a naša snowboarding balada pod njihovim balkonom prilično im se svidjela. Nije nam trebalo dugo da razmijenimo kontakte i dogovorimo zajednički izlazak već iste noći. Povratak u Rijeku bio je ionako odgođen što je značilo da noć treba iskoristiti.
    Još smo neko vrijeme proveli razgovarajući sa djevojkama dok je Vid uporno pokušavao izvesti svoj trik. Nedugo zatim djevojke su otišle kući a Vid je izveo savršen trik.

Vid izvodi trik

    Vratili smo se u Slavišin stan vrlo gladni. Odlučili smo se za pizzu iz dostave. Bio je to prvi put da sam nešto u Srbiji platio više negoli u Hrvatskoj. Miješana pizza iz dostave koštala je oko 55 Kuna što me neugodno iznenadilo. Međutim bio sam dobro raspoložen i strašno gladan pa sam brzo zaboravio na previsoku cijenu usluge.
    Bilo je oko 17:00 sati a dogovor sa djevojkama bio je oko 21:00 sat. Imali smo dovoljno vremena da se odmorimo i opustimo. Slepi je u međuvremenu iz dućana donio gomilu piva na čemu sam mu bio zahvalan. Pijuckali smo pivo, surfali Internetom i dogovarali sutrašnji put u Zagreb te sastanak sa Slovencima.
    Sati su brzo prolazili i došlo je vrijeme da se sastanemo sa djevojkama. Obećale su nam da će nas voditi na kulturno i sigurno mjesto na kojem ćemo u miru moći popiti nekoliko pića i dobro se zabaviti. Slaviša nam je objasnio kako autobusom doći do centra Beograda pa smo Slepi, Toni i ja u 20:30 krenuli put centra grada.
    Autobus je naišao vrlo brzo pa smo desetak minuta proveli čekajući djevojke ispod sata na trgu u središtu Beograda. Uskoro su nam se pridružile Leonora, Nevena i njihove prijateljice te nas odvele u čuvenu Silikonsku Dolinu.
    Bio je to dio Beograda poznat po luksuzu i plastičnim djevojkama. Ista je to priča koju možete vidjeti i čuti u Hrvatskoj iako je ovdašnja populacija nešto diskretnija u pokazivanju materijalnih dobara. No djevojke su nas odvele u kafić po našem guštu i zaista smo se osjećali vrlo ugodno.
    Bar se zvao Javna Tajna i u potpunosti je bio prekriven naslovnicama ploča utjecajnih glazbenika 20. stoljeća. Naručio sam pivo i medicu koju Srbi zovu medovača. Ostatak veselog društva naručio je uglavnom pivo. Ponovno smo bili ugodno iznenađeni spontanošću Beograđanki. Pričale su, smijale se i ispitivale nas najrazličitija pitanja.
    Sjedili smo tako, pili pivo i pričali, pokušavajući uhvatiti čim više znanja o Srbiji i Beogradu koje su ove vedre djevojke dijelile sa nama. Leonora je jedina bila u Hrvatskoj i priznala je da joj se jako svidjelo. Slušajući njenu priču o Hrvatskoj sjetio sam se svih onih ljudi koji su kao turisti dolazili na moj Otok ljeti i naivno padali na šarm dugih dana i toplih noći.
    Vrtjela se runda za rundom i uskoro sam shvatio da nas je ugodno druženje u Javnoj Tajni zadržalo do kasno u noć. Bilo je vrijeme da se vratimo u Slavišin stan i ta mi se činjenica nije nimalo svidjela. Iste su misli u svojim glavama vrtjeli i moji prijatelji a nešto mi je govorilo da odlazak kući ni djevojkama nije baš najmilija stvar. Prešutnim dogovorom svi smo se zaputili prema autobusnoj stanici sa koje smo pohvatali autobuse za različite dijelove grada. Prije rastanka razmijenili smo kontakte i dogovorili se da sljedeće piće ispijamo na obalama Jadrana.
    U Slavišin stan ušli smo u 01:00 sat te iste minute zaspali.

Četvrtak

    Sat je naravno zazvonio u 08:30 no Slepi ga je odmah ugasio. Spavali smo još gotovo dva sata. Razloga za žurbu nije bilo budući da se snijeg gotovo posve otopio. Naš put za Minhen bio je dogovoren i imali smo čitav dan slobodno.
    Ustali smo, pospremili sve svoje stvari, još se jednom zahvalili Slaviši na gostoprimstvu pa polako krenuli ukrcavati opremu u kombi. Vrijeme je bilo lijepo a dan je bio topao.
U glavi sam osjećao pivo od protekle noći no moje je tijelo bilo naučeno na mnogo teže situacije i otrove. Jedan dobar sendvič i litra vode bili su sve što mi je trebalo da se osjećam bolje nego ikad.
U marketu smo kupili nešto hrane i vode za povratak u Hrvatsku pa polako krenuli prema izlazu iz Beograda.
Putovali smo opet u našem kombiju i putem prepričavali najzanimljivije događaje proteklih dana. Slepi je sa nama podijelio nekoliko zanimljivih zgoda njegovog burnog života. Bio je to doista specifičan igrač.
Uskoro smo prešli granice obiju država pa odlučili nešto pojesti. Slepi nam je rekao za izvrstan restoran u Slavonskom Brodu. Slepi je vjerojatno znao za svaki dobar restoran, konobu ili krčmu na svijetu a mi smo mu kao i uvijek vjerovali.
Nakon odličnog obroka i piva zaputili smo se prema Zagrebu gdje se slepi iskrcao.

Čemo, Vid i Toni

Pozdravili smo se na najstarijim članom ekipe. Bio sam žalostan što Slepi ne živi u Rijeci i što ne putuje sa nama u Minhen. Tada još nisam imao pojma da ću ga sresti već dva dana kasnije.
Sljedeća stanica bila je stan koji je Vidova sestra Nina dijelila sa cimericom Tajanom budući da su obije studirale u Zagrebu.
Bio je to pravi stan veličine oko 70 kvadratnih metara sa dnevnim boravkom, spavaćom sobom, kuhinjom, kupaonicom i balkonom. Raspakirali smo stvari i raskomotili se. Po tko zna koji put shvatio sam kako se čovjek brzo i lako prilagodi na skučen i skroman prostor. Nakon Slavišinog, stan u kojem je živjela Nina činio mi se poput vile, a zapravo je bio sličnih dimenzija kao i moj stan u Rijeci.
Nina nas je ponudila pivom i dala nam dovoljno slobode da se odmorimo. Vid je na svojem laptopu dogovarao posljednje detalje oko sutrašnjeg puta u Minhen. Znao sam mi preostaje tek nekoliko sati sna budući da smo već u šest sati ujutro trebali biti u Ljubljani.
Ispružio sam se preko ugodnog kreveta i u trenutku zaspao.

Petak

    Sat je zazvonio u 04:00.
    Ukrcali smo stvari u kombi, natočili gorivo, pojeli sendviče pa krenuli prema Ljubljani. Znao sam me čekaju dva iznimno naporna dana i to me veselilo. Testirati granice svoga tijela i duha bilo je nešto što sam volio i u čemu sam bio dobar.
    U 06:00 bili smo u Ljubljani na dogovorenom sastajalištu. Upoznao sam se sa vozačima Slovenske reprezentacije. Bili su to Erik Harc, Nejc Ferjan, Matić Zavodnik i Andrej Marinčić. Četiri simpatična Slovenca potrpali su naše stvari u bunker njihovog kombija pa smo se zajedno zaputili prema Minhenu.
    
Kombi Slovenske Snowboarding Reprezentacije

    Put do Minhena prošao je brzo budući da se u kombiju nalazilo sedam dobro raspoloženih ljudi koji su upravo putovali na najveće natjecanja njihovih života. Ukupni troškovi puta do Minhena te povratak u Ljubljanu koštali su nas točno 30 Eura po glavi i sa tom smo cijenom bili jako zadovoljni.
    Oko 14:00 sati stigli smo u Minhen te dvadesetak minuta kasnije parkirali svoje vozilo ispod skijaške skakaonice u Garmisch-Partenkirchenu. Bio je to veličanstven prizor.
    Ogromna skijaška skakaonica protezala se uz čitavu planinu a stotine ljudi podno sletišta pripremalo se za najveće snowboarding natjecanja ove sezone.
    
Relentless Rail Jam

Skijaška skakaonica u Garmischu

    Tip natjecanja bio je rail jam, a glavni sponzor takmičenja bilo je energetsko piće Relentless. Riječ je o natjecanju koje podrazumijeva izvedbu trika na rukohvatu. Dakle radilo se o sličnim pokretima poput onih koje su dva dana ranije Vid i Toni snimali na ulicama Beograda. No ovoga puta vozači su nastupali pred mnogobrojnom publikom, broj pokušaja bio je strogo ograničen a suci su ocjenjivali svaki trik. Bilo je to potpuno drugačije okruženje od onoga na beogradskim ulicama.
    Konkurencija i profili vozača na ovom natjecanju bili su iz samog svjetskog vrha snowboardinga. Promatrao sam renomirana imena svjetske snowboarding scene kako pogledima odmjeravaju zaletište i prilaz na rukohvat pritom teoretizirajući sa svojim kolegama o taktikama za što bolji plasman.
    U finale natjecanja ulazilo je dvadeset najboljih vozača koji su svoje pravo za natjecanje ostvarili bodovima iz prijašnjih turnira ili prolaskom kvalifikacija koje su se održale ranije istog dana.
    Vid i Toni imali su direktan ulaz u finale, baš kao i četvorica slovenskih vozača sa kojima smo doputovali. Finale je počinjalo u 18:30 što mi je dalo dovoljno vremena da popijem dva piva i pojedem ukusan biftek u obližnjem restoranu. U međuvremenu su se natjecatelji akreditirali.
    Jedan sat kasnije ponovno smo se sastali podno skakaonice. Ubrzo su nam pristupile tri izazovne hostese koje su promovirale energetsko piće Relentless. Vitka plavuša progovorila je na engleskom jeziku vrlo izraženog naglaska. Iste sam sekunde znao da dolazi iz Rusije što mi je i sama potvrdila. Tri Ruskinje ponudile su nas uzorkom pića koje su promovirale a naš neodoljivi šarm primorao ih je da nam u vrećicu ubace još nekoliko limenki ovog ukusnog napitka.
    Plavuša mi se smiješila i ja sam se smiješio njoj. Pomislio sam kako bi neke stvari bile mnogo lakše kada bi temperature zraka bile oko dvadeset stupnjeva. Nakratko sam zamislio vitku Ruskinju u ljetnom izdanju no uznemirujuću misao brzo sam odbacio.
    
Relentless hostese iz Rusije

    Počelo je zagrijavanje vozača za skorašnje natjecanje. Ekipa se vratila na parking pa na brzinu presvukla u opremu. Začuđeni turisti promatrali su šestoricu polugolih tipova na parkingu pritom ih slikajući. Ja sam se smijao.
    Upitao sam Tonija i Vida što očekuju od natjecanja na što su mi odgovorili kako je konkurencija izuzetno jaka. Shvaćao sam da je velik uspjeh uopće biti u finalu ovako velikog natjecanja.
    U 18:30 počela je finalna vožnja.
    Pravila su bila jednostavna. Svaki vozač ima pet pokušaja da na rukohvatu izvede čim kompleksniji trik. Suci su ocjenjivali tehniku, brzinu, raznolikost trikova i ukupan stil vozača. Publika je ovacijama pozdravljala kvalitetne trikove i hrabre pokušaje a ja sam držao fige da Toni i Vid uspiju pridobiti važne bodove sudaca.
    Natjecanje je trajalo nešto duže od jednog sata. Na rukohvatu su kontinuirano izvođeni vrhunski trikovi uvježbanih vozača. Toni i Vid oboje su izveli nekoliko kvalitetnih trikova no pred ovako jakom konkurencijom nisu imali velike šanse prolaska u samu završnicu takmičenja.
    Međutim u publici se nešto šaputalo o mladom Slovencu Marinčiću koji je sa nama doputovao kombijem. Marinčić je zaista imao nekoliko vrlo dobrih trikova i postojale su šanse da upadne u završnicu natjecanja. Ipak, nisam vjerovao u taj scenarij budući da je Marinčić imao tek šesnaest godina a natjecao se sa puno iskusnijim i poznatijim rivalima.
    Oko 20:00 suci su proglasili osam finalista koji ulaze u samu završnicu natjecanja. Komentator je čitao imena finalista a mi smo pozorno slušali ne bi li čuli poznato ime. Pročitao je sedam vozača i kada smo mislili da je sve već gotovo uslijedilo je ime i prezime Slovenca Andreja Marinčića! Gromoglasnim pljeskom publika je podržala osam najboljih vozača a mi smo Andreja ohrabrili pred samu završnicu.
    Pravila u samoj završnici natjecanja bila su slična poput onih u finalu. Svaki je vozač imao tri pokušaja no ovaj put ocjenjivao se samo najbolji trik. Dakle ukoliko je vozač iz prva dva pokušaja pao no u trećem izveo dobar trik konkurirao je za medalju.
    Osam najboljih uputilo se na vrh zaletišta i čekalo sučev znak. Vozili su jedan po jedan tri kruga dok svatko nije pokazao najbolje što zna.
    Promatrali smo Andreja i komentirali kako mu elementi za izvođenje trikova zaista odgovaraju. Izveo je nekoliko lijepih trikova i uskoro smo sa nestrpljenjem iščekivali proglašenje pobjednika.
    Komentator se obratio publici sa nekoliko uvodnih riječi te objasnio kako pobjednik turnira osvaja 5000 Eura, drugoplasirani 2000 Eura, te trećeplasirani 1000 Eura. Kada je kao trećeplasiranog pročitao ime i prezime Andreja Marinčića u našoj je ekipi nastao lom!
    Vikali smo, smijali se i grlili Andreja koji je dječački slavio svoju pobjedu. Publika je pljeskala i ovacijama pozdravljala trojicu najboljih. Bio je to najveći sportski uspjeh mladog šesnaestogodišnjaka te ujedno i prilika da na velika vrata uđe u sam vrh svjetskog snowboardinga. Također, znali smo da će Marinčić sa upravo osvojenih 1000 Eura platiti obilan obrok i nekoliko pića za cijelu ekipu. Besplatna hrana bila je rijetkost koju smo svi cijenili.
    Marinčić je primio svoju nagradu i svima se zahvalio pa potom skromno sišao sa bine i vratio se do nas.

Mladi Slovenac Marinčić osvojio je treće mjesto

    U Garmischu je već odavno pala noć i temperatura zraka naglo se smanjivala. Kontinentalna klima južne Njemačke i velika nadmorska visina činile su svoje. Znao sam da će za nekoliko sati temperatura biti duboko ispod nule. Pogledavši ostale ljude shvatio sam da je svima jako hladno i da većina ljudi odlazi u svoje aute.
    Pohitali smo u naš kombi. Momci su se opet presvukli na parkingu pa smo se svi zaputili u obližnji fast food na obline porcije hamburgera.
Toplina malog fast food lokala brzo me uspavala i otkrila mi koliko sam zapravo umoran od dana provedenih na snijegu i cesti. Pomislio sam na naš kombi parkiran negdje u Ljubljani i na dugotrajan put koji je pred nama. Do Minhena smo vozili danju vrlo velikom brzinom, no sada je bila noć i svi su bili umorni. Pretpostavljao sam da ćemo u Ljubljani biti oko šest sati ujutro.
Negdje u pozadini svih mojih razmišljanja postojala je mala ali uvijek prisutna iskra nemira. Pokušavao sam dokučiti što me to muči ali nikako nisam uspijevao. Preostalo mi je jedino da uvjerim samoga sebe kako je sve u redu.
Marinčić je velikodušno platio cijeli račun pa smo se vratili u kombi i polako krenuli prema Ljubljani. Primijetio sam da se temperatura zaista spustila. Vani je bilo vrlo hladno.
Putem smo ponovno pričali i prepričavali doživljaje sa natjecanja. Marinčić je još uvijek bio vidno uzbuđen i ponosan na svoj uspjeh. Javio se svojoj majci što je izazvalo gomilu smijeha starijih članova ekipe.
Vrijeme je prolazilo a razgovor postajao sve tiši. Ljudi su polako tonuli u san a Erik Harc vozio je kombi po noći nakon cijelog dana provedenog na nogama. Znao sam da će prije ili kasnije svi članovi ekipe zaspati barem na jedan sat no netko je morao ostati budan i pričati sa vozačem. To smo bili Vid, Toni i ja.
Sati su prolazili i uskoro je bilo 24 sata otkako smo budni. Za mene to nije predstavljalo problem budući da sam često ostajao budan i mnogo duže od jednog dana. Sjetio sam se kada sam jednog ljeta bio u toliko zanimljivom društvu da sam ostao budan tri dana i tri noći samo da nešto ne propustim. Isplatilo se.
Uvijek prisutna iskra nemira ponovno se javila. Ovaj put odlučio sam se sjetiti što nije u redu ali ponovno mi nije uspjelo. Znao sam jedino da je uzrok mog nemira na neki način povezan sa tom prokletom hladnoćom.
Vrijeme je sporo prolazilo no konačno se mogao vidjeti tračak svjetla na nebu. Noć je bila pri kraju.
Oko 06:00 iskrcali smo se iz kombija Slovenske Snowboarding Reprezentacije, pozdravili ekipu pa krenuli prema našem vozilu. Slovenci su se polukružno okrenuli, potrubili nam u znak pozdrava te nastavili voziti kroz jednu od ulica Ljubljane.
Onog časa kada je slovenski kombi nestao u jednoj od ulica shvatio sam od kuda dolazi iskra mog nemira. Nisam još ništa želio reći Toniju i Vidu. Znao sam da će uskoro postati svjesni naše situacije.
Akumulator je bio potpuno prazan a masivni kombi pun stvari pretežak za guranje po ravnom parkingu. Prokleta hladnoća i 24 sata nerada iscrpili su cijelu bateriju. Probali smo ga upaliti na guranje no nije nam uspjelo. Toni je sjedio za upravljačem a Vid i ja smo pokušavali gurati kombi težak preko dvije tone. Nije postojala nikakva šansa da motor upali. Vani je bilo oko minus dva stupnja a mi umorni i obeshrabreni. Bila je to situacija u kojoj ljudi nenaviknuti na testiranje volje lako pucaju, no Toni, Vid i ja pomirili smo se sa situacijom pa sjeli u hladni kombi i u tišini čekali spas.
Jedina opcija bila je čekati da se lokalni Slovenci probude i izađu na parking no kako je već bila subota, a vani vrlo hladno, šanse da netko iziđe u ovako rano jutro bile su vrlo male.
Punih sat vremena sjedili smo tako u hladnom kombiju i pogledima tražili čovjeka koji nam je bio spreman pomoći. Prsti na nogama bili su mi potpuno zaleđeni a mišići lica tromi. Oko 07:00 sati na parking je izašao mladić kojeg smo zamolili da nam pomogne gurati kombi. Iz četvrtog pokušaja kombi je upalio a raspoloženje se vratilo u našu ekipu.
Čekao nas je put do Rijeke.
Upitao sam svoje prijatelje kakav je to izlet sa kojega se doma vraća u subotu? Odgovorili su smijehom i ja sam znao da ne idemo kući. Vozili smo prema Zagrebu!

Subota

    Sat nije zazvonio jer bili smo budni.
    Oko 09:00 sati stigli smo ispred stana Vidove sestre Nine. Nazvao sam ju na mobitel na što je ona u pidžami došla otvoriti vrata. Bili smo zahvalni na njenom razumijevanju. Nina nas je upitala dali smo ludi na što nije dobila precizan odgovor. Bili smo mi ekipa dovoljno tolerantna da procjene oko toga tko je lud a tko normalan prepuštamo na slobodnu volju svakoj osobi koja sa nama ima posla. Ninin zaključak također nije bio precizan.
    Pojeli smo bureke i popili jogurt. Kako je već bilo gotovo 30 sati da nismo spavali odlučili smo odmah krenuti na Sljeme i tamo provesti čitav dan.
    
Toni, Vid i Čemo putuju na Sljeme

    Na Sljemenu se toga sunčanog dana okupila cijela ekipa zagrebačkih snowboardera. Pozdravili smo ekipu pa im se pridružili u malom i simpatičnom snowparku kojeg su lokalni vozači sami konstruirali.
    Pokraj staze nalazila se kućica u kojoj se prodavalo pivo po cijeni od samo 10 Kuna. Popio sam dva piva, pričao sa ljudima i gledao Tonija i Vida kako jedan za drugim izvode raznolike trikove. U dvorištu ispred kućice Zagrebčani su kuhali gulaš u ogromnom loncu. Bila je to zaista prijateljska atmosfera.

Odlična ekipa lokalnih vozača na Sljemenu

    U jednom trenutku učinilo mi se da nečiji glas doziva moje ime no kako u Zagrebu nisam poznavao mnogo ljudi odbacio sam zvuk pripisavši ga umoru i nespavanju. Opet sam začuo dozivanje svoga imena i ovaj put okrenuo sam se u namjeri da odredim od kuda zvuk dolazi. Bio je to Slepi koji je moju bujnu kosu prepoznao sa velike udaljenosti i sad je velikim koracima hodao kroz gustu šumu vukući za sobom čitav sanduk piva! Bio sam oduševljen!
    Pozdravili smo Slepog, otvorili još jedno pivo pa mu prepričali najzanimljivije događaje proteklih dana. Slepi je na sunce iznijeo trosjed iz kućice pa je veselo društvo sada sjedilo na suncu i promatralo vozače u snowparku.
    Na domaćem terenu, uređenoj stazi i bez ikakvog opterećenja Vid i Toni izvodili su čitave serije najrazličitijih trikova koje je veselo zagrebačko društvo pozdravljalo pljeskom.
    
Na domaćem terenu padaju kompleksni trikovi

Tonijev backflip

    Na Sljemenu smo se zadržali sve do 16:00 sati kada je sunce polako počelo zalaziti a našem fantastičnom putovanju konačno došao kraj.
    Pospremili smo stvari, pozdravili dobre ljude iz Zagreba pa sjeli u kombi i vratili se u Ninin stan.
    Još smo neko vrijeme proveli u ugodnom druženju a potom konačno zaspali i probudili se tek drugog jutra. Prvi put u sedam dana probudio sam se prirodnim putem i osjećao sam se zaista preporođeno.
    Pozdravili smo Ninu i Tajanu pa posljednji put u sedam dana putovanja sjeli u kombi i vratili se kući.
    Bilo je to naše fantastično putovanje.

Hrvoje Čemeljić Čemo

Komentari

komentar

Vrati se natrag

Kigo na Facebook-u