Jukić: Mediji bi trebali ignorirati one koji nikad nisu pošteno zaradili ni kunu

Objavljeno 30.11.2010 - Vijesti

Jukić: Mediji bi trebali ignorirati one koji nikad nisu pošteno zaradili ni kunu

Struka konačno javno ukazala na ono što KIGO.hr već odavno radi! Zločincima, lošim temama ne treba davati toliku medijsku pozornost kao što to sad rade ostali mediji. Zato čitajte KIGO.hr i budite mentalno zdravi!

Nedavno je na redovnom susretu Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva (HKLD) održan zanimljiv okrugli stol na temu »Mentalno zdravlje i društveni problemi«, na kojem je sudjelovao i psihijatar dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu i predsjednik Hrvatskoga psihijatrijskog društva.

Intrigantne teze koje je tada izrekao, bile su poticaj za razgovor s njim o društvenoj krizi i njezinu utjecaju na mentalno zdravlje naroda te načinima kako posljedice prevenirati, sanirati ili barem ublažiti.

• Kako “pasivno društvo” poput našeg, društvo koje ne potiče kreativnost i stvaralaštvo već konzumerizam i profiterstvo, utječe na mentalno zdravlje naroda?
– Iako mi pojam “pasivno društvo” nije baš blizak, mora se priznati da se u Hrvatskoj kreativnost i novum ne potiču. I ako netko nešto dobro radi, vrlo se teško takvom čovjeku oda priznanje. Gotovo da se u nas ne vjeruje da netko istinski želi nešto učiniti za opće dobro. Ljudi ne razumiju da ne budu li radili za opće dobro, neće raditi ni za svoje dobro.

• U posljednjih 20 godina porastao je broj alkoholičara i ovisnika te oboljelih od depresije. Što su glavni uzroci tome?
– Porastao je broj alkoholičara koji se liječe, kao i broj oboljelih od depresije koji se liječe. A povećan je broj oboljelih od raznih oblika demencije jer je porasla prosječna životna dob pučanstva. Već sad je u Hrvatskoj 18 posto starijih od 65 godina i u toj populaciji gotovo ih 50 posto oboli od demencije. Prije dvadesetak godina u našoj bolnici bilo je manje od 20 posto hospitaliziranih zbog ovisnosti o alkoholu ili drogama, a sad ih je oko 30 posto, što je strašan relativni, ali i apsolutni pomak. U tome se mogu tražiti i društveni uzroci, no oni su vrlo kompleksni i nije ih lako ovdje elaborirati.
• Posljednja istraživanja ukazuju i na visok porast ovisnosti o sedativima. Ne upućuje li to bitno da postajemo visoko stresno društvo?

– Zaista živimo u visoko stresnom društvu. U tranzicijskim vremenima ljudi se teško snalaze. Mnogi ostaju bez posla. U takvoj situaciji traže nekakav izlaz. Napeti su, depresivni, ne mogu spavati… pa posežu za alkoholom i lijekovima, i tako s vremenom postaju ovisni o njima. No postoje i drugi oblici ovisnosti. Sve je više ovisnika o kocki, kladionicama, igrama na sreću.

• Duhovnost se kao terapijsko sredstvo koristi u komunama za odvikavanje. Zašto takvo što ne bi moglo funkcionirati na širem društvenom planu?
– Zato što u takav duhovni angažman treba ulagati dodatne napore, a većina se opredjeljuje za ono što im je lakše. Većina ljudi su sljedbenici. Stoga treba polako voditi taj veliki brod u pravcu gdje će konstruktivno i opće dobro prevladavati. A što se sada događa? Većini će se i činjenica da se, eto, sve ovo događa i u društvu u kojem prevladavaju vjernici, činiti dokazom da se ne treba približavati vjeri i duhovnosti. Jer, po takvom razmišljanju, “sve je to i onako lažno”! Zato misle, ponašajmo se kao ona “većina” – prateći medije, čini se da većina “lovi u mutnom”, da krade, da ne radi… nastojmo ostvariti što više bez ulaganja napora.
A propos, mi smo ovdje u Vrapču napravili kapelicu gdje planiramo, u dogovoru s Crkvom organizirati duhovnu terapiju uz pomoć svećenika-psihoterapeuta.

• Suicid je treći uzročnik smrtnosti među mladima od 14 do 18 godina. Može li pokretanje duhovnih i meditacijskih grupa, kakve već postoje u školama i na visokim učilištima na Zapadu, to prevenirati?
– Prvo, treba relativizirati ovaj problem da je suicid na trećem mjestu uzročnika smrtnosti mladih. To je životna dob u kojoj se baš ne umire. Drugo, vjerojatno duhovne metode donekle mogu pomoći. No, oni koji promišljanje mladih svode na konstatiranje crnila oko njih (nas) danas su, bilo izravno, bilo neizravno, vrlo agresivni. Srećom, ipak se i kod nas i na Zapadu radi o relativno malom broju takvih. Treba naglasiti da su najčešće njihove žrtve mladi koji već imaju neke psihičke poteškoće. Zato je dobro da oni s pozitivnim pristupom – što treba oprezno vrednovati, jer svi kažu da im je pristup pozitivan i da rade za dobro mladih – zauzmu taj prostor za kojim fragilni mladi ljudi čeznu. Bolje da budu u takvom okružju, makar su “psihijatrijska klijentela”, nego da su “nigdje” ili u pandžama destruktivaca… Rad s takvim skupinama mogao bi se zasnivati na vjerskim vrijednostima. Dobro bi bilo pokrenuti duhovne i meditativne kolegije i grupe u školama i na fakultetima – bili bi barem pod kontrolom, no čini mi se da je to teško očekivati. U društvu nema dovoljno takvih koji bi se posvetili onima koji se traže… Stoga držim da se mi danas trebamo vratiti našoj dobroj staroj tradiciji i o vrijednostima i vrednotama progovoriti otvoreno i jasno, bez straha da će nas netko kritizirati. Govoriti svima otvoreno da postoje neka životna ograničenja i da je stvarnost takva da ne mogu svi dobiti baš sve, i da ne možemo dobiti sve što bismo željeli, a posebno ne odmah i bez ostatka. Danas se na sva usta hvali sebičnost, narcizam, hedonizam. Oni koji nikad nisu radili ozbiljan posao, koji se ne ustaju ujutro u šest i koji se ne vraćaju kući u pet popodne, dakle oni koji nikad “pošteno” nisu zaradili ni kunu, hvale se kako uživaju u šopingu i kako se tog užitka neće i ne žele odreći. Umjesto da ih mediji ignoriraju, njih se hvali, govori se o njihovu dobrom ukusu, modnoj osviještenosti…
• Kažete da manipulacije na društvenoj sceni stvaraju začarani krug na koji ljudi reagiraju agresijom, čime se objašnjava porast kriminala.
– O tome sam već nešto rekao. Destruktivne, asocijalne i antosocijalne značajke koje ima mali broj pojedinaca, u ratna, poratna i ova tranzicijska vremena zahvaljujući i činjenici da ti antisocijalni tipovi nisu kažnjavani, nego često i slavljeni, sve više pojedinaca počelo je prihvaćati kao poželjne. Agresivne ispade i kriminal nije se kažnjavalo. “Snalaženje” je dobilo legitimitet i postalo poželjno. Kao da svi imaju razumijevanja za, barem one male, nepodopštine. Malo će tko, npr. biti kritičan prema onima koji “uzimaju” bolovanje iako su zdravi… I tako je stvoren začarani krug, spirala negativnog.

• Gdje je izlaz?
– Svako tumorozno tkivo, a kriminal u našoj državi raste brzinom tumora, mora se negdje samo u sebi urušiti. Sadašnje viđenje većine, a do njega je došlo zbog takvih ponašanja i medija koji onda sve interpretiraju na način poopćavanja i bezizlaznosti, da “nitko ne radi za opće dobro, da su svi lopovi”, postupno će se ipak promijeniti. Čini mi se da dolazi vrijeme u kojem će pretežiti stav biti da se kriminal ne isplati, pa ni na razini niskog rizika da će biti otkriven. Očekujem okružje u kojem se narod ne zbunjuje slanjem dvostrukih poruka, u kojem se isto ponašanje jednom kriminalizira, a drugi put protežira i čak propagira.
Sve to, pogotovo ozbiljan, analitičan i kritičan pristup medija, koji mogu puno pomoći, ali isto tako i naštetiti, moglo bi biti izlaz iz začaranog kruga koji njeguje destrukciju i kriminal i koji negativno utječe na duševno zdravlje pojedinaca i cijelog naroda.

Ekscesno i nemoralno danas je model identifikacije

• Kako objasniti toliki porast ovisnika i depresivnih u zemlji u kojoj se 95 posto stanovnika izjašnjava vjernicima?
– Kad se postavljaju takva pitanja, onda se implicira da su vjernici neki specijalan, na stresove i utjecaje društva imuni soj ljudi. No nisu, kao što ni komunisti nisu “ljudi od željeza”. Nije ništa imanentno vjernicima što ne bi bilo i onima koji ne vjeruju. Vjerska dimenzija može u nekim okolnostima sačuvati čovjeka od poroka, ali relativno je mali broj takvih “savršenih” vjernika koji se u potpunosti drže svih Božjih i crkvenih zapovjedi.

Vjernici su isto tako ljudi i skloni su svim porocima, kao i drugi. U svakom društvu imate dva do tri posto onih koji teže zadovoljiti svoje želje i potrebe, od onih nagonskih do socijalnih, mimo svih socijalnih normi – bez ikakvoga stida i bez mnogo truda. Nekad je takve ljude društvo uspijevalo marginalizirati. Danas mediji afirmiraju takve ljude i takvo ponašanje. Osobe koje su nekad zbog ekscesnog i nemoralnog ponašanja bile nepoželjne i na margini, danas postaju modeli identifikacije. Ne želim reći da se dogodila devijacija u cijelom narodu, ali previše je onih koji šute i ne reagiraju na takva ponašanja. Jasno da to u mnogih izaziva niz psihičkih konflikata.

Gordan Pandža

Komentari

komentar

Vrati se natrag

Kigo na Facebook-u