Stjepan Mesić i njegova uloga zaštite hrvatskih interesa

Objavljeno 06.02.2012 - Vijesti

Stjepan Mesić i njegova uloga zaštite hrvatskih interesa

Josipović smatra neprimjerenim što Mesić ima pravo do kraja života koristiti ured o trošku poreznih obveznika, jer da svojim djelovanjem često nanosi štetu interesima Hrvatske, primjerice angažmanom za spašavanje biv&sc

Hrvati prvi put otkako je drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u veljači 2010. predao dužnost svom nasljedniku Ivi Josipoviću mogu vidjeti kako to izgleda kad istodobno postoje aktualni i bivši šef države. Ovaj se tjedan moglo vidjeti i kako je to kada se dvojica predsjednika svađaju i kada u javnost izbije ono što jedan o drugome misle već dulje vrijeme.

Tako se napokon saznalo da Josipović smatra neprimjerenim što Mesić ima pravo do kraja života koristiti ured o trošku poreznih obveznika, jer da svojim djelovanjem često nanosi štetu interesima Hrvatske, primjerice angažmanom za spašavanje bivšeg libijskog vođe Moamara Gadafija. Mesić pak Josipoviću zamjera neiskustvo, demagogiju, tvrdi da popularnost stječe nedorečenošću i izbjegavanjem zauzimanja jasnih pozicija, te je čak postavio pitanje treba li Hrvatska takvog predsjednika. Sve je to potakla Josipovićeva izjava da bivši predsjednik Hrvatske ne bi trebao imati pravo na ured o državnom trošku, koja je natjerala Mesića da u svom stilu istrese ono što mu je dugo na duši, a zatim isprovocira Josipovića da mu odgovori, također na sebi svojstven način, čime mu je očito začepio usta i iz te iznenadne predsjedničke polemike izašao kao pobjednik.

Josipović smatra neprimjerenim što Mesić ima pravo do kraja života koristiti ured o trošku poreznih obveznika, jer svojim djelovanjem često nanosi štetu interesima Hrvatske, primjerice angažmanom za spašavanje bivšeg libijskog vođe Moamara Gadafija

Nije se spustio na Mesićevu razinu komunikacije, nego mu je odgovorio odmjereno i argumentirano izbivši svom prethodniku očito sve argumente.

»Ako bude niskih udaraca, ja uvijek mogu ići niže«, izjavio je Mesić tijekom svoje prve predsjedničke kampanje i toga se vrlo često držao u svoja dva mandata, kad nije birao načine da se verbalno obračunava i sa kim tko bi ga se usudio kritizirati. Takav princip mogao je biti uspješan kad su mu suparnici bili ljudi s niskim rejtingom na ljestvici popularnosti, uglavnom bivši moćnici koje nakon političkog pada nitko nije žalio ili dužnosnici kojima je u opisu posla da budu stalno na udaru kritika.

No, Josipovićevim izborom za hrvatskog predsjednika mnogo se toga promijenilo nabolje u političkoj komunikaciji, i to upravo zahvaljujući njemu. Na čelo države napokon je došao uglađeni intelektualac koji ne galami, ne prijeti, ne vrijeđa, ne daje neprimjerene izjave i čije kritike upravo zbog toga zvuče mnogo ozbiljnije nego Mesićeve.

Kad se danas čita što je sve Mesić govorio od 1990. naovamo, pa čak i ranije dok je bio mlad, teško je povjerovati da je do prije samo dvije godine bio hrvatski predsjednik. Većini je građana takav Mesić očito odgovarao, kao što im je tijekom devedesetih odgovarao i Franjo Tuđman koji je po strogoći i ozbiljnosti bio potpuna suprotnost ležernom i opuštenom Mesiću, no danas Hrvatska ima predsjednika koji, pojednostavljeno rečeno, uspijeva balansirati između predsjedničkih modela koje su nametnuli njegovi prethodnici, uzimajući od svakoga ono što je bilo dobro, ali nudeći ipak novi predsjednički koncept.

Zbog toga i Mesić, jednako kao i Tuđman, pripada prošlosti, a njegovi javni istupi u kojima pokušava nametnuti preživjeli diskurs osuđeni su na propast. Sa sjetom se Mesić danas može prisjećati vremena kad je bio na vrhu ljestvica najpopularnijih političara jer danas ga na njima više nema. Čelnu poziciju uvjerljivo drži Josipović čija je popularnost u zadnjem Crobarometru dosegla vrtoglavih 88 posto. Jedini razlog očito nije relativno lagodna pozicija hrvatskog državnog poglavara koji uživa počasti, ali uglavnom nema efektivnu vlast u rukama, posebno ne u područjima o kojima ovisi gospodarski oporavak i ostvarenje boljeg životnog standarda.

Građanima očito odgovara Josipovićeva odmjerenost i ono što mu Mesić zamjera – tobožnja nedorečenost i izbjegavanje zauzimanja jasnih pozicija – jer posrijedi je zapravo Josipovićeva želja da doista bude predsjednik svih hrvatskih građana, lijevih i desnih, vjernika i nevjernika, zbog čega mu je umjesto produbljivanja antagonizama i otvaranja novih sukoba draže pridonositi smirivanju tenzija i prevladavanju podjela.

»Pamtim samo sretne dane«, odgovorio je Josipović nakon parlamentarnih izbora na pitanje kako ocjenjuje svoju suradnju s bivšom premijerkom Jadrankom Kosor u kojoj nije nedostajalo napetosti i uglavnom besmislenih sukoba nakon kojih bi slijedila ritualna pomirenja. Ako i nije zaboravio loše strane kohabitacije, Josipović je bio dovoljno promišljen da ih ne iznosi u javnost jer time ne bi ništa dobio, a osim toga, od obračuna s bivšom premijerkom na osobnoj razini ionako mu je bilo važnije pripremiti se za suradnju s dolazećim premijerom Zoranom Milanovićem.

FOTO:VJESNIKOVA ARHIVA

 

Taj i takav Josipović, kako bi rekao Franjo Tuđman, jedini je u Hrvatskoj koji je Stjepanu Mesiću mogao reći »car je gol«, a da posljednja riječ u tom sukobu ne bude Mesićeva. Opravdano je pitati se zašto Josipović nije ranije napao Mesića zbog njegovih vratolomija u vezi Gadafija i zašto mu Mesićev ured u Grškovićevoj ulici u Zagrebu za koji se iz proračuna lani izdvojilo 1,2 milijuna kuna do sada nije bio trn u oku, no moraliziranje te vrste otvorilo bi bezbroj pitanja bez pravih odgovora, od kojih bi najiskreniji glasio da je to jednostavno politika.

Najvažnije je, međutim, da će Mesić prema svemu sudeći za nekoliko godina ostati bez svog ureda jer iz Banskih dvora neslužbeno najavljuju da će se pravo bivšeg predsjednika na ured ograničiti na pet godina, što bi zahvatilo i Mesića. On će ostati doživotni bivši predsjednik, kako se volio hvaliti, ali ostat će mu tek predsjednička mirovina, a ne i ostale beneficije.

Dođe li do »izvlašćenja« bivšeg predsjednika, bit će to kraj njegove nedodirljivosti u kojoj je uživao od izbora za drugog hrvatskog predsjednika u veljači 2000. U novijoj političkoj povijesti teško je pronaći osobu koja je izazivala toliko suprotstavljene emocije. Jedni su ga obožavali, a drugi mrzili i prezirali. Za jedne je bio predsjednik po mjeri prosječnoga hrvatskog građanina, najzaslužniji za demokratizaciju Hrvatske, osoba čvrstih stavova i dosljednosti da ih brani bez straha, a za druge predsjednik koji sramoti Hrvatsku svojim neprimjerenim ponašanjem, nacionalni izdajica, oportunist i demagog.

Budući da je Hrvatska u vrijeme Mesićeva mandata ipak napredovala u razvoju demokracije i slobodnog društva te pristupu NATO-u i EU (ne samo zbog Mesića), njegova pozicija u kolektivnom sjećanju nacije ipak će biti pozitivna, a ono što će ući u antologiju je Mesićeva vještina da svoje gafove, pogreške i brz jezik opravdava uglavnom bez prevelikoga kajanja ili grizodušja.

Kad govori o sebi, Mesić tvrdi da je uvijek bio u pravu – i kad je bio član Saveza komunista, i kad je bio jedan od najviših dužnosnika HDZ-a, i kad je s Josipom Manolićem pokušao stranački puč, i kad je pristupio HNS-u, i naposlijetku, kad je izabran za hrvatskog predsjednika. Što je najzanimljivije, njegove su teze očito držale vodu jer mu nisu naštetile.

Primjer prvi: kad su 1967. vodeći hrvatski intelektualci potpisali Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, Mesić je kao saborski zastupnik zatražio da ih se kazneno goni. Kako je 31. srpnja te godine pisao Vjesnik, Mesić je u Saboru kazao da ga je Deklaracija iznenadila više nego oni koji bacaju bombe na jugoslavenska veleposlanstva i konzulate.

»Kada sam pročitao tu deklaraciju, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve… Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda nego svih naroda naše socijalističke domovine.

Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, jesu li to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju. Mislim da je Deklaracija doživjela apsolutni krah i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.«

Kad je uoči izbora 2000. ta njegova izjava izvučena iz naftalina, Mesić je odgovorio kako mu samo politički šarlatani mogu spočitnuti da je tražio progon potpisnika Deklaracije jer je Deklaraciju navodno napao samo prividno, a zapravo je njezinim potpisnicima time omogućavao taktički uzmak koji je za posljedicu imao pobjedu njezinih zahtjeva. Logiku u tom objašnjenju malo tko je vidio, no uglavnom, Mesić je ubrzo nakon toga pobijedio na izborima.

Drugi primjer vjerojatno je najpoznatiji slučaj Mesićeva političkog oportunizma – govor hrvatskim iseljenicima u Australiji 1992. čija je snimka pronađena i objavljena 2006.

»U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata – ‘ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje… Mi nemamo pred kim što klečat! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam sile osovine priznale Hrvatsku i pobijedili smo poslije rata, kad smo se našli opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom«, rekao je tom prigodom Mesić. Šok je u javnosti nad dokazom da je Mesić svojedobno pohvalno govorio o NDH-u bio tolik da se morao posuti pepelom i u obraćanju putem televizije priznati da je pogriješio, no u svoju obranu pozvao se na povijesni kontekst sporne izjave.

»Ako sam rekao, bio je to taktički ustupak, pogrešan i promašen, onima koji su Hrvate u otporu velikosrpskoj politici i četništvu kao njezinome osloncu nastojali mobilizirati na koketiranju s ustaštvom«, kazao je Mesić, nastavivši u svom obraćanju s podsjećanjem na svoje zasluge za reafirmaciju antifašizma.

No, nije se moglo izbrisati činjenicu da je Mesić tijekom obilaska iseljeništva – kako bi ih animirao da financijski pomognu obranu Hrvatske – koketirao s ustaštvom. Ubrzo su se javili svjedoci koji su Mesića početkom devedesetih vidjeli kako na HDZ-ovim okupljanjima pjeva ustaške pjesme, što je i Mesić bio prisiljen priznati, rekavši: »Tada nije bilo skupa na kojem se nisu pjevale različite pjesme, pa tako i ta o Juri i Bobanu. Nije se valjda pjevalo Po šumama i gorama! Nekad sam na takvim okupljanjima ostajao, katkad odlazio, nekad sam šutio, nekad otvarao usta.«

Dođe li do »izvlašćenja« bivšeg predsjednika, bit će to kraj njegove nedodirljivosti u kojoj je uživao od izbora za drugog hrvatskog predsjednika u veljači 2000. U novijoj političkoj povijesti teško je pronaći osobu koja je izazivala toliko suprotstavljene emocije

Naravno, u gomili ljudi teško je utvrditi tko od osoba koje miču ustima pritom pušta i glas, a tko samo zijeva, no logično je da su okupljeni videći Mesića smatrali da je posrijedi ovo prvo i da su pjevanje ustaških pjesama shvatili kao nešto društveno prihvatljivo ako to čini i jedan od najviših hrvatskih političara. No, posljedica za Mesića nije bilo i u njegovoj obrani najodlučniji su bili upravo čelnici udruga antifašista koji su ustvrdili da je Mesićev antifašizam toliko iskren da mu se mogu oprostiti i ovakvi ispadi. Nije došla u pitanje ni Mesićeva popularnost u anketama, kao da je riječ o političaru sazdanom od teflona.

Našlo bi se još bezbroj primjera Mesićevih verbalnih gafova i njegovih objašnjenja. Kad se 2003. pojavila informacija da je u Mesićevu uredu potpisan protokol kojim izražava potporu prodaji sisačke željezare ruskom Mečelju, on je vijest opovrgnuo rekavši da to nema veze sa zdravim razumom. Kad je protokol s Mesićevim potpisom dospio u medije, uslijedilo je pravo mesićevsko obrazloženje: »Dobro, jesam potpisao, ali sam previdio da je papir nazvan protokolom«. Kao da je naziv dokumenta bitniji od njegova sadržaja.

Maštovit je Mesić bio i kada je protumačio svoju izjavu da nije posebno fotogeničan, ali da nije ni Škegro. Time, kako je kazao, nije aludirao na Škegrin izgled, nego na glasine da je bivši ministar financija navodno prijetio pištoljem jednoj novinarki. I za neprimjereni vic o razlikama između Tuđmana i Miloševića objavljen u intervjuu jednim francuskim novinama nakon izborne pobjede 2000. pronašao je opravdanje da ga je ispričao nakon intervjua, a u javnosti je prošlo i objašnjenje da obećanje o preseljenju predsjedničkog ureda s Pantovčaka ne može ispuniti jer je to pitanje u Vladinoj nadležnosti.

Nisu mu naštetile ni podrugljive izjave o Jadranki Kosor tijekom kampanje za predsjedničke izbore 2005. (»Čim otvoriš radio, iskoči jedna gospođa. Kad otvoriš TV, ponovo iskoči. Ne usudim se otvoriti paštetu jer se bojim da i iz nje ne iskoči jedna gospođa!«), ni prizemne šale na račun Vice Vukojevića koji je lažno bio optužen za silovanje (»Vjerujem da se to moglo dogoditi, jer tko bi s njime htio dobrovoljno u krevet?!«).

Kad je uoči izbora 2005. izjavio da Hrvatska nikad nije ratovala s Crnom Gorom, reakcije ratnih stradalnika bile su toliko burne da je bilo logično za očekivati da će Mesić izgubiti izbore u Dubrovniku. No, to se nije dogodilo.

Mesiću su i političari i građani najčešće bili spremni oprostiti kapitulirajući pred njegovom predsjedničkom funkcijom i velikom popularnošću. Paradoksalno, čini se da od »velikih igrača« Mesiću nije oprostila upravo institucija koja poziva na praštanje i pomirenje – Katolička crkva.

Preko njegovih sukoba s biskupima, traženja da crkvu financiraju njezini vjernici ili zahtjeva za uklanjanjem križeva iz javnih prostora očito se nije moglo prijeći pa Mesić nije dobio pozivnicu za susret pape Benedikta XVI. s predstavnicima javnog života tijekom njegova posjeta Zagrebu u lipnju 2011. Bivši predsjednik takav tretman svakako nije zaslužio, to više što je upravo on sadašnjeg papu pozvao u posjet Hrvatskoj, ali do njegova najnovijeg sukoba s Josipovićem to je bio prvi slučaj da dobije javnu pljusku, na što očito od izbora za hrvatskog predsjednika nije naviknuo.

U novije je vrijeme bilo više primjera da se i najjači autoriteti mogu preko noći potresti, a zatim nastaviti postupno urušavati, kao u slučaju Ive Sanadera. Čini se da je sada na red došao i Mesić, kojem se više neće gledati kroz prste bude li zaboravljao da je, unatoč tituli predsjednika, ipak samo bivši.

Tomislav Jakić – siva eminencija

Odgovarajući na optužbe Stjepana Mesića, predsjednik Ivo Josipović primijetio je da se u njima prepoznaje »šarmantni stil savjetnika Tomislava Jakića«, koji za Mesića i dalje obavlja savjetničku dužnost, ali kao vanjski suradnik putem ugovora o djelu.

Nekadašnji televizijski vanjskopolitički novinar postao je dio Mesićeva tima u rujnu 2000. kao pomoćnik savjetnika za vanjsku politiku, da bi od siječnja 2001. do srpnja 2003. bio savjetnik. Nakon kraće stanke, na Pantovčak se vratio u veljači 2005. i ostao pet godina, do kraja Mesićeva mandata. Jakića se doživljavalo kao sivu eminenciju koja kreira Mesićeve vanjskopolitičke stavove, posebno suzdržanost prema SAD-u i otvorenost prema nesvrstanima. Jakić je, međutim, tvrdio da su on i Mesić na istoj valnoj dužini i da je kao savjetnik samo radio svoj posao.

Komentari

komentar

Vrati se natrag

Kigo na Facebook-u