Kultura: Najznačajniji novitet je utemeljenje festivala Terraneo

Objavljeno 03.01.2012 - Zabava

Kultura: Najznačajniji novitet je utemeljenje festivala Terraneo

Glazbena industrija, koncertna i diskografska praksa u Hrvatskoj bila je lani na tragu očekivanja postavljenih u nekoliko prethodnih sezona

U prošlih nekoliko godina čini se da su završni godišnji izvještaji o stanju na hrvatskoj rock, pop i jazz sceni prilično slični. Naime, nekoliko ustaljenih parametara postalo je pravilo rada i ne mijenjaju se pretjerano, a od sezone do sezone ovisi tek koliko će, više ili manje, kalorična biti ponuda koncerta, albuma, inozemnih gostovanja, festivala, itd. A bilo ih je i u 2011., i to pregršt.

FOTO: ARHIVA

Načelno, i prošla godina u glazbenoj industriji, dakle koncertnoj i diskografskoj praksi u Hrvatskoj, bila je na tragu očekivanja postavljenih u nekoliko prethodnih sezona. Nekoliko takvih pojava iskristaliziralo se u prave trendove i doživjelo nastavak upravo u 2011.

Dobili smo nastavak trenda prevođenja ozbiljne glazbene literature, najčešće biografske, a među prijevodima stranih knjiga pred kraj godine slavu su uzeli Život Keitha Richardsa i Dave Marshova knjiga »Dva srca«, velika biografija Brucea Springsteena.

FOTO: ARHIVA

Boško Petrović

Uzlazni trend nastavljen je i jakom koncertnom scenom na kojoj je bilo dovoljno zanimljivih inozemnih gostovanja, zbog kojih se ne mora putovati u inozemstvo, bar ne uvijek, a u goste su nam nastavili dolaziti rock turisti iz Slovenije, Mađarske i Italije.

Od hrvatskih pothvata glavni akcent se opet može staviti na nekoliko protagonista koji ne da ne mogu razočarati, nego iz sezone u sezonu podižu razine ionako respektabilnih karijera.

Hladno pivo stiglo je od promotivnog koncerta u Teatru &TD početkom godine do Arene Zagreb na kraju godine te albumom »Svijet glamura« i popratnom turnejom održalo domaći rock na najvećim pozornicama.

Klubovi u svijetu rock glazbe imaju dugu tradiciju, ne samo kao mjesta izvorišta s kojih se počinje i u kojima se rađaju nove ideje, scene i sastavi, nego i kao »mjesta povratka« onih koji žele pokazati da nisu izgubili naboj početaka.

Promotivni koncert Hladnog piva u zagrebačkom Teatru &TD bio je jedna od tih »neproporcionalnih« prilika; govorimo o vjerojatno najvećem domaćem rock sastavu pa smo, simbolički, u Teatru &TD vidjeli »najveći najmanji« koncert u Zagrebu.

Na istom mjestu The Bambi Molesters snimili su uvjerljiv koncertni art rock film »A Night In Zagreb« (DVD i dvostruki CD), koji je premijeru na velikom ekranu, u kinima Multiplexa i splitskom Cineplexxu doživio krajem godine.

The Beat Fleet su albumom »Pistacio Metallic« nastavili niz uvjerljivih albuma, a velikim koncertom u Domu sportova opet su pokazali da domaća masovna publika zbog njih ima daleko poticajniji materijal na meniju.

I album s novim pjesmama i koncert s presjekom materijal iz čitave karijere opet su dokazali da ekstatični ambijent, ali bez populizma, eskapizma i zaboravljanja sivih stanica mozga i poruka koje se provlače kroz pjesme – TBF-a čine sam vrh ponude domaćeg rocka.

FOTO: ARHIVA

The National

Od novijih izvođača Luka Belani s albumom »Changin’ Chapters» i East Rodeo s »Morning Cluster«, kao i s pripadajućim koncertnim uprizorenjima, pokazali su se najkompletnijim mlađim imenima, čime je kantautorski i art rock dio scene dobio itekako važna i jaka pojačanja.

Odlične albume imali su mnogi s liste prve desetorice, a i na koncertnom terenu stvari su, u slučaju provjerenih izvođača poput Vatre, Overflow i sličnih, bile na visini prije postavljenih standarda.

Seniori i seniorke također su pokazali da ne kane stati; zajednički nastup Gabi Novak, Tereze Kesovije i Radojke Šverko u dvorani Vatroslava Lisinskoga bio je odlično napravljen vremeplov o boljoj prošlosti domaće zabavne glazbe. U dva sata iscrpnog programa, uz pratnju sastava gitarista Ante Gele, i njegove aranžmane, koji su evergrinima dali novi atraktivan celofan, čuli smo pjesme iz nekih boljih vremena domaće zabavne glazbe, koja je u međuvremenu postala sve manje zabavna.

Zasigurno najznačajniji novitet 2011. jest utemeljenje festivala Terraneo u Šibeniku, na kojem se i tri dana rock koncerata i dva s DJ programima skupilo puno toga. Obala se nije dala, i što se tiče jazza ovog je ljeta otela primat ne samo kontinentalnom dijelu Hrvatske nego i mnogim gradovima u Europi, što su pokazali programi festivala Avantgarde u Rovinju, Valamara u Poreču i opatijskog Liburnija Jazz Festivala.

Iako smo zemlja tisuću otoka i gotovo toliko festivala, najčešće zabavnoglazbenih, Terraneo je, patetično govoreći, postao »draguljem obale«. S njim se, napokon, i jadranska obala uključila u isplativi rock turizam, što je do sada uporno propuštano napraviti.

Najveće zvijezde Terranea bili su američki The National, koji su prethodnim nastupom u Boćarskom domu u Zagrebu, pred rasprodanih tri tisuće ljudi, pokazali najveći »rast«, i to bez pretjerane marketinške potpore. Na sličan, »dobrovoljan« način privlačenja publike, pa i europske, funkcionira i Terraneo, što mu daje odlične šanse u idućim godinama.

Napokon je započelo i snimanje deset epizoda dokumentarne televizijske serije »Povijest hrvatskog rocka«. Planirana za završetak i emitiranje krajem 2012., Povijest hrvatskog rocka (od pedesetih godina na ovamo) trebala bi napokon ispraviti nepravdu koja kaže da domaća pop i rock glazba do sada nikada nije bila sustavno i temeljito, kroz sva razdoblja, obrađena u televizijskom mediju

Nakon što su Jazzarella i Vip Zagreb Jazz postali najveći jazz festivali u Hrvatskoj, koji svake godine na pozornice dovedu all stars postavu jazz glazbenika, ovogodišnji 7. Vip Zagreb Jazz gotovo da je nadmašio samog sebe, prikazavši u četiri večeri trajanja na pozornici Studentskog centra možda najjaču dosadašnju postavu gostiju (McCoy Tyner, Pat Metheny, Lucky Peterson i Pharoh Sanders).

Da se ne bi stalo samo na tome, nakon par godina priprema i preuređivanja, u Zagrebu je sredinom prosinca napokon otvoren Vip Music Club, mjesto koje se po kapacitetu i smještaju u samom središtu Zagreba može nametnuti kao odličan novi prostor za najrazličitije programe.

Upravo klubovi, poput preuređene Tvornice s Malim i Velikim pogonom – i inozemnim programom koji u Tvornici od 2011. vode organizatori Terranea – kao i spomenuti Teatar &TD mjesta su na kojima smo gledali neke od najboljih lanjskih koncerata. Što se velikih i skupih gostovanja tiče, protekla godina možda je fizičkim brojem koncerta bila najjača do sada. Uz stalne festivale poput T-mobile INmusic u Zagrebu – najveći domaći rock festival s još uvijek najjačom listom inozemnih imena – samo u studenom neke smo koncerte gledali u svakonoćnom rasponu (Rammstein, The Fleet Foxes, Lenny Kravitz, Tom Jones, Sade).

Prije njih gusti niz gostiju uključivao je Rogera Watersa, Bona Jovija, Jean-Michela Jarrea, Handsome Furs, Britney Spears, Georgea Michaela i Stinga.

I bez obzira ne ukuse ili neukuse, ne može se poreći da su se organizatori trudili, neki put i više nego publika. Iako se po par tisuća ljudi na tim koncertima činilo dovoljnim, u biti se radi o »fifti-fifti« rezultatu za organizatore, koji mogu razmišljati je li »čaša«, tj. dvorana, napola puna ili prazna.

Budući da se kod nas u izvještajima često nekritički spominje termin »puna dvorana« – pogotovo u slučaju domaćih, sponzoriranih koncerata, za koje se velik dio karata podijeli kupcima u trgovačkim centrima ili uz neki proizvod – stvari su pomalo nejasne.

U slučaju inozemnih gostovanja stvari su daleko konkretnije i da bi promotor bio »break even« (na nuli), potrebno je vrlo pažljivo odvagnuti prihode i rashode.

Konkretno, iako je okupljena publika na koncertima Kravitza (oko 5000 ljudi), Rammstein (7000), Toma Jonesa (6000) i Sade (10.000), u samo par dana došla u većem broju – ili njih 32 tisuće na Bonu Joviju na maksimirskom stadionu, najvećem prošlogodišnjem koncertu u nas, čini se da u Hrvatskoj za »masovke« uvijek nedostaje još onih dvije-tri tisuće posjetilaca koji bi dopustili i normalno poslovanje, barem u slučaju takvih skupih koncertnih produkcija.

Paradoks je u činjenici da te iste koncerte u nas gledamo za više nego dvostruko jeftinije cijene ulaznica, ali se, okvirno govoreći, u europskim gradovima na njima nađe gotovo dvostruko više posjetilaca.

I u inozemstvu je, dakako, bilo zanimljivo, ne samo zato što sam tamo morao pogledati The Black Keys, PJ Harvey, Wilco, Red Hot Chili Peppers, Elvisa Costella, Take That, Kylie Minogue i još neke. Jer ipak, ne dolaze svi k nama, ali će upravo neki od njih (RHCP, Wilco, The Black Keys) iduće godine navratiti.

Za razliku od hrvatske scene gdje pad prodaje nosača zvuka i slike još nije nadomješten potpunim sustavom digitalnog »skidanja« i preuzimanja s interneta, u svijetu se recesija osjeća nešto manje.

Poglavito zbog jakih internetskih servisa, prodaja glazbe sve se više temelji upravo na digitalnom formatu, čemu u prilog idu i najave diskografske industrije da bi se krajem 2012. mogao dogoditi i prestanak proizvodnje CD-a, što bi nedvojbeno bio događaj kojim bi se iz temelja promijenilo dosadašnje funkcioniranje industrije.

Logično, jer troškove proizvodnje, skladištenja, transporta i trgovinske marže za CD ili DVD, lagano je izbjeći prodajom mp3 snimke albuma za tek nešto nižu cijenu.

Upravo nemogućnost legalnog »skidanja« (strane) glazbe s interneta u Hrvatskoj razlog je povećane »piraterije«, dok je situacija u inozemstvu ipak pokazala da je većina kupaca i korisnika (za razumnu cijenu) ipak sklonija kupiti sa službenog websitea nego ukrasti s neke druge internetske lokacije.

Prošle godine umrla je Amy Winehouse koja je zadnjih godina postala najistaknutija nova ženska zvijezda, žena čiji su privatni problemi često išli ispred golemog talenta. Igrom slučaja, imao sam je prilike vidjeti na njezinu zadnjem održanom koncertu, u lipnju u Beogradu, što je bilo jedno od, na žalost, ne samo neponovljivih, nego najmučnijih iskustva koje sam imao prilike vidjeti.

Prvi koncert turneje ujedno je bio i posljednji, a već nakon 10 minuta na pozornici dvadesetak tisuća ljudi je ili zviždalo ili bilo deprimirano odsutnošću i najmanjeg znaka da Amy Winehouse zna gdje se nalazi. Najprimjerenije mjesto za nju zapravo bio bi upravo »rehab«, koji je tako dobro opjevala u svojoj zaštitnoj himni i iz kojeg je izašla par dana prije koncerta.

Kriva odluka menagmenta da se u takvim uvjetima nesposobnosti pjevačica ostavi na pozornici enormnih 70 minuta – zbog očitog razloga da se odradi ugovorna obaveza i ne vraća honorar od nekoliko stotina tisuća eura organizatorima – još je jedan pokazatelj kako može funkcionirati glazbena industrija, koja i po cijenu žrtava želi – rezultate.

Prošle godine napokon je započelo i snimanje deset epizoda dokumentarne televizijske serije radnog naziva Povijest hrvatskog rocka. Planirana za završetak i emitiranje krajem 2012., Povijest hrvatskog rocka (od pedesetih godina na ovamo), trebala bi napokon ispraviti nepravdu koja kaže da domaća pop i rock glazba do sada nikada nije bila sustavno i temeljito, kroz sva razdoblja, obrađena u televizijskom mediju.

Naravno, cjelokupni povijesni događaji zaslužuju serioznu obradu, ali i bujanje i bogatstvo domaće glazbene scene u zadnjih dvadesetak godina pokazuje da ima nastavljača koji glazbenim dometima mogu parirati prethodnicima i tu istu glazbenu scenu napraviti atraktivnom u sadašnjosti.

Brojni žanrovski odvojci, broj novih imena i starosjedilaca koji su u zadnje vrijeme snimili neke od svojih najboljih albuma, osiguravaju dotok atraktivnog materijala i priču čine iznimno zanimljivom i za stručnjake i za široku publiku, što smo imali prilike osjetiti i u 2011. godini.

Odlazak Boška Petrovića

U 2011. napustili su nas mnogi. Boško Petrović bio je jedinstvena pojava ne samo u našim okvirima. Sve što je B.P. tijekom više od pedeset godina karijere odsvirao i snimio na pozornicama i u tonskom studiju prevelik je opus za brzo nabrajanje.

No, posljedice i utjecaj njegova rada upisani su u same temelje domaće glazbene umjetnosti i industrije. Značenje, ulogu i utjecaj Boška Petrovića kao glazbenika i impresarija jazza nemoguće je precijeniti, kao ni njegovu ljudsku i prijateljsku figuru, koju su poznavali svi koji su bili s njim u kontaktu. Ako kod nas možemo govoriti o glazbeniku najjačeg formata, iznimnom čovjeku i kulturološkoj figuri koja je unatoč »ozbiljnosti zadatka« uspjela svojim pristupom »olakšati« publici sursret s njegovom glazbom, pa i cijelim žanrom, Boško Petrović je bio najbolji primjer. Jedan od najproduktivnijih i najutjecajnijih domaćih glazbenika 2010. proslavio je obljetnice – 75 godina života i više od 50 godina karijere, što su bile vrlo ozbiljne brojke i u svjetskim razmjerima.

Kada bismo objedinili autorske skladbe Boška Petrovića, njegove glazbeničke suradnje i instrumentalističko umijeće na vibrafonu, pedagoški rad u jazz školi u Grožnjanu, autorstvo brojnih radijskih i televizijskih emisija te promotorski posao koji je godinama obavljao sa »svojim« jazz festivalima, dobili bismo samo približnu sliku stalnih aktivnosti i golema značenja njegova rada.

Hrvoje Horvat

Komentari

komentar

Vrati se natrag

Kigo na Facebook-u